Tko je kriv

  Na pitanje tko je kriv za uništenje Sjevernog toka sada svi pokušavaju odgovoriti. Neki su na zapadu skužili strateške posljedice tog uništenja, ali se nisu usudili privesti svoju analizu prirodnom kraju.Mi ćemo to učiniti navodeći pri tome sve osumnjičene.

  Prvo ćemo navesti Gerharda Schindlera, šefa Njemačke obavještajne službe koji za uništenje Sjevernog toka optužuje Rusiju. Po njemu samo je neka država mogla imati kapacitet uništiti Sjeverni tok koji se nalazi na 80 metara ispod razine mora. Po njemu Rusija je uništila vlastiti plinovod kako bi mogla reći „mi ne možemo slati plin u Njemačku zbog uništenog plinovoda”.

  Nakon što smo ovo rekli nužno trebamo navesti još jednu sitnicu. Schindler je rekao sve što se od njega tražilo i potom pokrio dupe izjavom „najvjerojatnije je Rusija uništila plinovod”. Ukratko on se zaštitio navodeći da je riječ o procjeni,a ne sigurnosti.

  Ta izjava biva u skladu s izjavama zapadnih političara, ali njena istinitost ne drži vodu. Nakon ove izjava navesti ćemo onu Arnolda Dupuya. Riječ je o šefu NATO organizacije za znanost i tehnologiju. On je naveo da su napad mogli izvesti Ukrajinci.

  Nakon što smo naveli optužbe koje ciljaju u smjeru istoka, sada je red pogledati prema zapadu. Jedna od najpopularnijih optužbi leti u smjeru SAD-a. Kao dokaz te optužbe se koristi položaj američkih ratnih brodova u Baltičkom moru. Navodno su ovi brodovi bili udaljeni 30 i 50 kilometara od mjesta eksplozija kojima biva uništen Sjeverni tok.

  U određenom smislu ova optužba bolje drži vodu nego ona protiv Rusije, ali postoje problemi s njom. Osnovni problem s njom biva da je Sjeverni tok strateška energetska infrastruktura Njemačke pa je pitanje da li bi ju SAD uništio ? Na jednim od najviših mjesta u SAD se nalazi Victoria „Jebeš EU” Nuland, ali to bi ipak bio radikalni potez s iznimnim posljedicama za odnose Njemačke i SAD.

  Zbog ovog istog problema s popisa potencijalnih napadača otpada i Ukrajina. Nakon što smo s popisa država koje su mogli uništiti plinovod isključili Rusiju, Ukrajinu i SAD vrijeme je pogledati širu sliku.

  Uništenje plinovoda Sjeverni tok se dogodilo praktički istovremeno s otvaranjem plinovoda Norveška – Poljska. Riječ je po kapacitetu o punom manjem plinovodu od Sjevernog toka, ali „čovjeka veseli”. Pored ostalog krajem kolovoza je dovršena gradnja plinovoda koji omogućava slanje plina s Egejskog i Jadranskog mora (Krk) pa sve do Baltika. Time je promjenjena energetska slika istočne Europe koja je potpuno ovisila o ruskom plinu.

  Drugi dio šire slike nam predstavljaju ilegalni ruski referendumi u Ukrajini. Uništenje plinovoda se dogodilo u vrijeme njihovog održavanja pa se može pretpostaviti da ti referendumi predstavljaju prelazak Rubikona.

  Treći i posljednji dio šire slike predstavljaju Njemačke korporacije. One već mjesecima vrše pritisak na njemačku vladu da postigne dogovor s Rusijom u cilju otvaranja plinovoda. Ti korporacijski pritisci na kancelara su bili vršeni u djelomičnoj tajnosti, a tek nakon uništenja plinovoda oni izlaze u javnost.

  Volkswagen je tako javno objavio da ne može poslovati s sadašnjom cijenom energije. Zbog toga on svoje poslovanje seli u Španjolsku, Portugal i Belgiju koji imaju plinovode i sigurnu dostavu plina. Isto je javno najavio i Covestro, samo što se on odlučio na napuštanje proizvodnje u Europi.

  Ukratko glavni dobitnik uništenja Sjevernog toka je vlada Njemačke jer su time prestali svi unutarpolitički pritisci na nju u cilju postizanja dogovora. Tim uništenjem ona je izgubila svoju stratešku fleksibilnost kao što ju je i Rusija izgubila aneksijom. Sada za Njemačku postoji još samo jedan jedini put napred čime sve biva rečeno. 

  Zanimljivo je primjetiti da su neki zapadni stručnjaci javno izjavili da ova sabotaža pojednostavljuje Njemačku stratešku situaciju, ali se nisu usudili povezati 2+2.