Problem srednje Azije
Nakon raspada Sovjetskog saveza 4 srednjeazijske sovjetske republike su postale neovisne države. Sada već 30 godina jedna od njih je problem srednje Azije.
Tijekom posljednjih godina Sovjetskog saveza Gorbačov je smjenio staru gardu komunističkih lidera ovih republika zamjenivši ih novim ljudima. Ti novi ljudi su 1992 godine neki uspješni, a neki manje uspješno pokušali postati doživotni diktatori svojih država. Na kraju će u teoriji najdemokratskija država srednje Azije postati najveći problem, postati lokalno carstvo zla. Ime te najdemokratskije republike je Kirgistan.
Kao i armensko-azerbejdžanski problemi tako su i srednjeazijski započeli još u doba SSSR. Oni su započeli još 1990 godine kada su Kirgizi napali Uzbeke u Kirgistanu. Navodno je u ovim prvim etničkim borbama, čišćenjima bilo ubijeno malo manje od 200 osoba.
Prvi predsjednik/diktator Kirgistana je potom stvari držao pod kontrolom do obojene revolucije koja ga obara 2005 godine. Ova revolucija dovodi do destabilizacije Kirgistana gdje 2010 izbija druga puno opasnija revolucija.
U njoj biva oboren drugi predsjednik Kirgistana nakon čega demonstranti počinju napadati nacionalne manjine. To rezultira napadima na Ruse, ali prije svega na Uzbeke koji su autohtona nacionalna manjina Kirgistana. Na kraju će Kirgizi te 2010 godine iz svojih domova protjerati 400 tisuća svojih sugrađana uzbečke nacionalnosti !?
Situacija je bila takva da su se na kraju uključili i Ujedinjeni narodi. Oni su u svojoj mudrosti odlučili poslati bivšeg predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića kao svog specijalnog izaslanika.
Sada nakon što je Kirgistan „riješio” uzbečko pitanje odlučio se okrenuti prema najslabijoj državi središnje Azije, prema Tadžikistanu. Vjerovali ili ne možemo reći da je osim ekstremnog kirgiškog nacionalizma razlog za to Staljin.
Povlačeći granice u središnjoj Aziji on ih je tako nacrtao da tadašnje sovjetske republike, a sadašnje države ostanu zauvijek posvađane. Geografski Kirgistan je podjeljen na južni i sjeverni dio pošto kroz njegov centar prolazi Himalaja.
To predstavlja manji dio problema dok veći predstavljaju enklave. Unutar granica Kirgistana se nalaze dva grada u kojima živi 80 tisuća stanovnika koji su sastavni dio Uzbekistana. Sličnu situaciju imamo i s Tadžikistanom čija 3 grada se nalaze s svih strana okruženi kirgiškim teritorijem.
Kada je nakon kirgiške revolucije 2020 godine novi predsjednik postao ekstremni nacionalist koji sanja veliki Kirgistan postalo je jasno što će se dogoditi. On je u ožujku 2021 ponudio Tadžikistanu hektare zemlje u zamjenu za grad-enklavu Vorukh.
Kada je tu „ponudu” Tadžikistan odbio Kirgistan ga je napao. Taj mini sukob je 2021 rezultirao s desecima ubijenih i minimalno deset tisuća izbjeglica !?
Ovogodišnji vojni sukob je započeo kada su snage Kirgistana otvorile vatru na graničare Tadžikistana. Razlog koji Kirgistan navodi za obnovu sukoba biva „tadžikistanski graničari su označavali granicu na mjestu gdje ona nije utvrđena pregovorima”.
Službeni izvori prije svega Kirgistana navode da je u ovom sukobu ubijena 81 osoba dok je 136 tisuća Kirgiza zbog borbi pobjeglo u unutrašnjost države. Službeni Tadžikistan se nije izjasnio o svojim izbjeglicama nego je samo naveo da je ubijeno 35 njihovih civila.
Po nama glavni kirgiški problem osim njihove ambicije je povijesno iskustvo. Kirgistan nikada nije vodio oružani sukob dok je Tadžikistan imao dugi građanski rat. Zbog tog rata sadašnji vojni zapovjednici Tadžikistana imaju iskustvo u vođenju rata za razliku od vojnih zapovjednika Kirgistana.
Ukratko Kirgistan je problematično dijete središnje Azije koje je u prvim desetljećima neovisnosti vodio etničko čišćenje,a sada iskazuje želju za proširenjem teritorija. Njegova jedina potencijalna žrtva može biti Tadžikistan, ali kao što Kirgistan otkriva to baš tako lako ne ide !?