Europska automobilska industrija

  Europska automobilska industrija se nalazi u strukturalnim problemima. Realno govoreći ona se u njima nalazi već 30 godina pa ju Europska unija ponovno i ponovno spašava.

  Europsko spašavanje automobilske industrije se razlikuje od onog Američkog za koje primjer davaju događaji iz 2008-09 godine. Tada je Chrysler bankrotirao zbog 12 milijarde dolara duga, dok se isto dogodilo s General Motors zbog 90 milijardi.

  Dok su 2 od 3 najveće američke automobilske korporacije bankrotirale 2008 one Europske nisu. Tu govorimo o Volswagenu i Renaultu koji su bez značajnih problema preživjeli financijsku krizu 2007-08.

  To svoje preživljavanje oni prije svega zahvaljuju odlukama donesenim još krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina. Lobisti automobilske industrije su tada nagovorili Europske dužnosnike da podrže dizel. Njihov argument je bio “humanistički” čemu dužnosnici “nisu mogli odoljeti”.

  Službena priča je glasila da dizel manje zagađuje atmosferu pa se u ime ekologija njega mora promovirati. Kasnije je jedan britanski dužnosnik izjavio:

  “Mi smo znali što radimo. Imali smo izbor između smrti velikog broja ljudi u budućnosti zbog globalnog zagrijavanja i malenog broja danas zbog dizela. Zbog toga smo odabrali drugu opciju”

  Ispušne čestice od dizela su puno sitnije od ispušnih čestica benzina. To ujedno znači da puno lakše završavaju u plućima ljudi gdje dovode do plućnih bolesti.

  Vodeći se tom politikom poticanja korištenja dizela u Europskoj uniji je stvoreno zatvoreno automobilsko tržište. Na tom tržištu se strani proizvođači nisu mogli tržišno natjecati jer su prvo morali kupiti dizelske motore od Europejaca. Ništa to ne pokazuje bolje od situacije 2014 godine kada je 50 % automobila prodanih u EU koristilo dizel dok je samo njih 3 % u SAD bilo na njemu.

  Kako nova Europska politika koja poziva na Zelenu transformaciju traži ukidanje proizvodnje vozila na fosilna goriva pojavio se novi problem. Taj problem čine cijene vozila na električni pogon i općenito europska neufeudalna politika.

  S jedne strane potrebno je zaštiti europske proizvođače automobile stvaranjem zatvorenog tržišta, a s druge onemogućiti običnim ljudima njihovo korištenje.

  Ta oba cilja se istovremeno ispunjavanju enormno visokim cijenama električnih vozila i zabranom uvoza jeftinijih vozila. Najjeftinija električna vozila u Europskoj uniji su SEAT Mi Electric, Skoda Citigo IV i VW e-UP s cijenom 17-19 tisuća eura. Gledajući u američkim dolarima cijena najjeftinijeg električnog automobila bez poticaja iznosi 20 tisuća dolara.

  S druge strane u Kini početna cijena električnih vozila iznosi manje od 5 tisuća dolara. Da sigurni smo da će netko komentirati da je riječ o “kineskoj igrački, sranju i slično” koja se ne može uspoređivati s EU i SAD vozilima. Nužno nam je ovdje konstatirati da oni koji to misle nisu u pravu. Riječ je vozilu koje proizvodi General Motors s partnerima u Kini.

  Nakon što smo to pročitali red je svima nama upitati se kako je moguće da General Motors prodaje električni auto po toj cijeni ? Red je upitati se kako je moguće da najjeftiniji zapadni električni auto košta 20 tisuća dolara, a u Kini 5 tisuća ?

  Gospodarski gledajući to je moguće samo ako na tržištu raznim smicalicama zabraniš prodaju jeftinijih proizvoda. Na taj način Europska unija i SAD štite svoju tradicionalnu automobilsku industriju koju će na kraju svojom politikom i pokopati. 

5 5 votes
Article Rating
Registracija
Obavijest
guest
1 Comment
najstarije
najnovije najviše glasova
Inline Feedbacks
View all comments
trackback

[…] do 2030 ili 2035 godine. Zbog toga ćemo svi u budućnosti treba vozit električne automobile čije cijene Europska unija umjetno održava visokim. Kada je na kraju oko automobila postignu konsenzus onda se na udaru našao beton […]

Copyright © 2020 · Sva prava pridržana · Hladna Istina