Sirija

Svi znamo da istinita priča glasi: “Migrantska kriza u Europi je posljedica rata u Siriji iako velika većina migranata nisu Sirijci” pa je red stoga pogledati što se danas događa u Siriji.

Službena zapadna priča građanskog rata u Siriji započinje s mirnim demonstracijama protiv okrutnog diktatora na koji je policija odgovorila upotrebom vatrenog oružja. Ubrzo potom dolazi do formiranja takozvane Slobodne sirijske armije koja 2015 godine po riječima britanskog premijera Davida Camerona s svojim umjerenima saveznicima ima 70.000 vojnika.

Činjenica da je ministarstvo obrane Velike Britanija izjavilo da riječi premijera o 70.000 pobunjeničkih, umjerenih vojnika predstavljaju laž je izazvala jednodnevne neugodnosti i ništa više pošto je državna propaganda nastavila svojim putem. Govoreći o ovoj armiji red je spomenuti da su sve maske pale pa da se danas ona naziva Sirijska nacionalna armija i djeluje kao kvislinška armija na području Sirije okupiranom od strane Turske s potpuno nepoznatim, mutnim predsjednikom koji je po nacionalnosti Sirijski Turak, Turkmen.

Drugi veliki zapadni saveznik protiv “omraženog diktatora” su bile Sirijske demokratske snage organizirane, a možemo reći i vođene od SAD. Te vojne snage napuštene od svojih saveznika, svog vladara prošle godine se sada bore za Assad-a pa stoga više nisu zanimljive našim neovisnim medijima. Sve u svemu ti sirijski pobunjenici bez da konkretno još navodima tamošnje genocidne grupe su uživali punu podršku zapada,a među ostalima Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije čije oružje im je bilo dostavljano preko Saudijske Arabije.

Ta ista Saudijska Arabija preko koje smo slali oružje sirijskim pobunjenicima je užasnuta mogućnošću turske okupacije Sirije promjenila poziciju tako da još od 2018 godine tvrdi Bashar Assad će ostati na vlasti pa je red s njim sklopiti dogovor. Vodeći se tom izjavom sve zaljevske sunitske monarhije koje su podržavale pobunjenike obnavljaju diplomatske odnose s Sirijom, a Ujedinjeni Arapski Emirati su čak najavili i slanje vojne pomoći.

Danas zbog svih tih promjena više u našim medijima praktički nema vijesti iz Sirije, a jedine koje se pojavljuju se tiču Idliba gdje uz podršku Turske vladaju sunitski religiozni ekstremisti. Deutsche Welle , Vox, Medecins Sans Frontiers i drugi oplakuju situaciju u Idlibu potpuno ignorirajući da dobar dio tamošnjeg stanovništva predstavljaju fundamentalisti koji su odbili imunitet kako bi nakon oslobađanja Alepa i drugih mjesta bili preseljeni u Idlib.

Medijski mrak nad današnjom Sirijom ne znači ujedno da se tamo ništa zanimljivoga ne događa pošto je sada u doba kada treba početi obnova države ona pogođena katastrofalnom gospodarskom krizom. Tokom najžešćih sukoba, pa tako i danas glavni gospodarski centar Sirije je bio Libanon preko kojeg je Sirija poslovala. Državni bankrot Libanona zajedno s uspostavom tamošnje nove vlade u kojoj su 14 od 20 ministara osobe s američkim državljanstvom predstavlja katastrofalni udar na sirijsku ekonomiju pa je vrijednost sirijske funte u odnosu na dolar pala s 500 na 1.360 u godinu dana. Broj kontejnera koji je ušao u Siriju tokom ožujka 2020 godine je pao na najnižu količinu od rujna 2016 godine i vrhunca građanskog rata što ukazuje na tamošnji totalni gospodarski kolaps kojeg više nikoga na zapadu ne zanima, kao što ih niti ne zanima humanitarna pomoć Siriji s izuzetkom fundamentalista u Idlibu.

Jednostavno u Siriji je zapad izgubio svoj rat, pa nam je sada jedino ostalo ignorirati tamošnje događaje uz oplakivanje naših poraženih saveznika, uz oplakivanje sunitskih fundamentalista.