Libanonska kriza
Dok cijeli svijet prati rat u Ukrajini ili rat u Gazi Libanonci imaju druge misli. Oni imaju druga misli jer njih već godinama potresa libanonska kriza za koju su barem službeno odgovorne tamošnje banke.
Nekada se Libanon nazivalo Švicarskom Bliskog istoka, a danas je on bankrotirana država bez predsjednika. Michel Naim Aoun, posljednji predsjednika Libanona je po isteku mandata napustio svoju poziciju 30 listopada 2022 godine. Kako se stranke nisu mogle dogovoriti o njegovom nasljednika ova multikulturalna država je duže od 13 mjeseci bez predsjednika i s vladom u ostavci.
To samo ukazuje da ovu državu sada već 4 godine istovremeno potresaju financijska i politička kriza. Govoriti o Libanonu bez razumjevanja njegovog modela i povjesnih okvira je nemoguće pa stoga…
Moderna povijest Libanona počinje francuskom kolonijalnom vlašću koja kršćanskoj pokrajini dodaje muslimanske općine. Tako nastaje Veliki Libanon o kojemu Kršćani i Muslimani čine po 50 % stanovnika. Kako bi se spriječile međuetničke, međuvjerske tenzije tamošnji političari potpisuju 1943 pakt o podjeli državnih funkcija.
Kako je tijekom sljedećih 80 godina došlo do promjena u tom “ustavnom dogovoru” mi ćemo samo navesti današnje stanje. Po njemu predsjednik Libanona uvijek mora biti pravoslavac, premijer sunit, a predsjednik parlamenta šit.
Ovaj politički dogovor se održao do danas bez obzira na demografske promjene. Na njih je najviše utjecalo doseljavanje izbjeglica iz Palestine što radikalno mijenja tamošnju demografsku sliku. Po CIA podacima 2/3 stanovnika su danas Muslimani, a 1/3 Kršćani.
To je bila političko-demografska situacija dok gospodarsku pretpostavljamo nije teško zamisliti. Libanon koji od 1990 godine živi u miru je postao vrata u svijet Sirije koja nikada nije bila previše popularna na Zapadu. Izbijanje rata u Siriji zajedno s najoštrijim mogućim zapadnim sankcijama je trebao biti samo dodatni vjetar u krila Libanonu.
Nužno ovdje biva naglasiti trebao biti jer se to nije dogodilo. Sirija je neupitno povećala poslovanje preko Libanona, ali s druge strane stranci užasnuti blizinom rata su prestali investirati u ovu državu. To je stvorilo 2015. rupu u Libanonskoj središnjoj banci tešku 4.7 milijardi dolara koja se do 2020 povećava na 50 milijardi. Sveukupni gubitak banke je iznosio 80 milijardi dolara što dovodi do državnog bankrota.
To dovodi do općeg državnog kolapsa 2019. i formiranja američke vlade Libanona kojom predsjeda Hassan Diab. Govorimo ovdje američke pošto 14 od 20 članova ove vlade ima američko državljanstvo. Riječ je o vladi koja se održava na vlasti 19 mjeseci i koja nije baš ništa učinila.
Nju nasljeđuje 10 rujna 2021 vlada Najiba Mikati s identičnim rezultatom i sličnim životnim vijekom. Time želimo konstatirati da Mikatijeva vlada kao i ranija Diabova duže upravlja Libanonom kao vlada u ostavci nego kao normalna vlada.
Red je sada odgovoriti na pitanje što predstavlja osnovni makroekonomski problem Libanona. Taj problem predstavljaju tamošnje bankrotirane banke po pitanju kojih vlade ne žele ništa poduzeti. Konkretno bankrotirane banke koje nemaju više dolare koje su im povjerili obični građani odbijaja im isplatiti novac, a vlade ih u tome podržavaju.
To među ostalim rezultira situacijama da ogorčeni Libanonci s kalašnjikovima idu u banke dizati vlastiti novac. Najbolji primjer toga kakva je tamošnja situacija po ovom pitanju nam je dala pljačka banke koji su ove godine izveli policajci. Oni su u veljači 2023 “opljačkali” banku kako bi podignuli vlastiti novac koji se u njoj nalazi.
Mogli bi reći puno stvari o tamošnjem novom siromaštvu, ali najbolje ga prikazuje status tamošnje valute. 1 dolar je u doba izbijanje financijske krize 2019 godine vrijedio 1507.5 libanonskih funti. Središnja banka je taj tečaj držala službenim sve do 01 veljače 2023 kada devalvira 90 %. Od tog prvog veljače službeni tečaj biva 1 američki dolar = 15 000 libanonskih funti. Na neslužbenom, crnom tržištu tečaj inače iznosi 100 000 funti za 1 dolar i to je realna situacija Libanona.
Jedino stvar gospodarsko rješenje za Libanon je likvidacija tamošnjih bankrotiranih banaka. U tom se slažemo s MMF-om, ali za tako nešto političari ne žele niti čuti. Možemo reći da su ih banke postavile pa čak i ako se netko od njih pobuni drugi ga drže u šahu jer je Libanon multikulturalna država. Time želimo reći da se predstavnici Sunita, Šiita i Kršćana moraju složiti po ovom pitanju,a oni to ne mogu.
Rezultat svega toga biva daljnje mučenje stanovnika kako bi se spasilo ono što se ne može spasiti, banke. Libanonci zbog toga jedini put vide u iseljavanju pa su drugi u svijetu po postotku stanovnika koji žele migrirati.