Hrvatska se nema pravo žaliti
Hrvatska se nema pravo žaliti je diplomatski izjavio predsjednik Europskog suda pravde. To je on izjavio u velikom intervju koji je dao prije par dana.
Prije nego što se dohvatimo te njegove izjave red bi bio napraviti korak dva unatrag i govoriti o europskom pravnom sustavu. Europski sud pravde je najviši europski sud. On je de facto Ustavni sud Europske unije i po mišljenju pravnih stručnjaka primarno oruđe u centralizaciji Unije.
Trenutačno je glavni zakon Europske unije Lisabonski ugovor koji u stvarnosti predstavlja Ustav Unije. Tekst Ustava je dobrim dijelom kompromis između raznih stajališta,a prije svega onaj između zagovornika Federacije i Konfederacije. To ujedno znači da je dosta odredbi mutno napisan što omogućava Europskom sudu pravde da ih interpretira u skladu s svojim željama ili čak izmisli potpuno nove interpretacije.
Dodatni problem predstavlja da Sud ne intepretira samo „ustavne” odredbe nego i zakone koje donosi Unija. To je Europski sud pravde vremenom dovelo u konflikt s ustavnim sudovima ili vladama svih članica Europske unije.
Kao primjer ćemo za početak uzeti presudu ovog suda protiv Češke, Mađarske i Poljske zbog odbijanja migrantskih kvota. Ova presude i srodne po pitanju migrantskih kvota su inače jasno prikazale licemjernost suda. Licemjernost pošto je taj sud bio presudio da migrantske kvote nisu protuzakonite iako istovremeno nisu u skladu s zakonom. Po mišljenju Suda kvote donesene od Europske unije ne postoje u zakonodavstvu, ali nisu protuzakonite jer je riječ o izvanrednim mjerama !?
Potom smo prošle i ove godine imali sukob Njemačkog ustavnog suda i Europskog suda pravde. Sukob je izazvala presuda Ustavnog sud Njemačke koja glasi da se Europski sud pravde bavi stvarima izvan svojih ovlasti. Drugim riječima pala je presuda da se najviši europski sud ponaša protuzakonito.
Kako je bila riječ o Njemačkoj, a ne nekoj bivšoj komunističkoj državi ova afera je skrivena pod tepih. Drugim riječima nakon godine dana rasprave svi su se izljubili i zaključili primirje do sljedećeg sukoba.
Za razliku od ovog primjera pravni sukob između Europskog suda pravde i Poljske ili Mađarske se nastavlja. Europarlamentarci i eurosuci su po pitanju bivših komunističkih država dobili slobodne ruke da tjeraju mak na konac pa to i rade.
U određenom smislu tako nešto priznaje predsjednik Europskog suda pravde Koen Lenaerts. Riječ je o pravniku koji je praktički vječiti nedodirljivi član Europskog suda pravde. U njega je bio instaliran još 2003, a 2015 je postavljen za predsjednika Suda.
Ta dugovječnost mu je dala sigurnost da možemo govoriti što misli bez ikakve dlake na jeziku. U intervjuu koji je izašao 13 prosinca on bez pardona tvrdi da članice Europske unije i njihova prava dijeli u dvije kategorije.
Po njemu u prvoj kategoriji se nalaze članice kao na primjer Njemačka, Italija, Francuska i slično. Te članice mogu smatrati da su ovlasti Europske unije puno veće nego što su zamišljali kada su pristupali Uniji. S druge strane po njegovom mišljenju bivše komunističke države nemaju pravo na to razmišljanje jer znaju što su potpisali pri pristupanju.
Ukratko predsjednik Europskog suda pravde dijeli prava članicama na osnovu toga kada su pristupili Uniji. U skladu s tom logikom Hrvatska koja je posljednja ušla se uopće nema pravo žaliti pred njegovim sudom na Europske odluke !?
Koen Lenaerts je inače priznao u razgovoru za medije da se u svim članicama bune protiv centralizacije Unije. Nema veze da li govorimo o francuskim,španjolskim ili poljskim političarima priča je identična. Dosta njih zajedno s medijima optužuje Europski sud pravde da interpretira zakone u cilju centralizacije Unije.
On to priznaje, ali po njegovim riječima riječ je potpuno progrešnoj tematici. Jedina važna tematika je koja su prava Europske unije, europskih institucija.
Ovaj intervju koji je dao Koen Lenaerts nam je ukazao na još jedan problem Europskog suda pravde. Za pravi problem smo svi znali već 30 godina. Tu govorimo o korištenju Suda za centralizaciju Europske unije i svođenje članica na status običnih pokrajina bez ikakvih prava. Drugi problem koji smo sada otkrili je očiti rasizam Europskog suda pravde. Rasizam po pitanju toga da jedne članice imaju pravo osporavati europskog zakonodavstvo,a druge nemaju.