Čile danas

  Čile danas je u teoriji priča o uspjehu. Riječ je o razvijenoj država u kojoj pola stanovništva prima plaću veću, a pola manju od 550 dolara. S druge strane u toj državi je sve privatizirano od škola, preko zdravstva i mirovinskih fondova pa sve do vodovoda tako da se s tom plaćom teško može živjeti. Zbog svega toga Čile ima daleku najveću nejednakost, daleko najveću razliku između bogatih i siromašnih među razvijenim državama

  Ta nejednakost je dovela do velikih socijalnih nereda koji su započeli još 2019 godine nakon odluke da se poveća cijena javnog prevoza u Santiago de Chile . Te demonstracije nije zaustavila niti korona pandemija tako da su se održale i u ožujku 2020 , a održavaju se i dan danas. Današnjeg tamošnjeg predsjednika i milijardera Sebastian Pineru čiji mandat traje do 2022 godine analitičari praktički nazivaju živim mrtvacem pošto je on predsjednik, ali s ničim više ne vlada pošto je opravdano izgubio svu kontrolu nad građanima . Dokaz tog potpunog gubitka vlasti ujedno predstavlja njegov blagoslov održavanju listopadskog konstitutivnog referenduma o promjeni političko-gospodarskog modela.

  Ta narodna pobuna građana Čile-a protiv neoliberalnog režima rezultira istovremeno pobjedom i kontrarevolucijom. Ona rezultira pobjedom pošto su zagovornici ovog režima bili katastrofalno poraženi na referendumu. Od izašlih birača njih 78 % je podržalo stvaranje ustavne konvencije koja će napisati novi ustav. Tom demokratskom procedurom su građani Čilea odbacili dotadašnji neoliberalni ustav napisan u doba diktature.

  Potom su početkom 2021 godine održani izbori za ustavnu konvenciju koje mi ovdje nazivamo kontrarevolucijom. Dotadašnje vladajuće stranke koje možemo nazvati njihovom verzijom HDZ-a i SPD-a su osvojile 62 od 155 mjesta. S tim brojem vijećnika oni će biti u stanju ako to žele blokirati ustavnu konvenciju.

  Drugi gorak osjećaj ostavlja da su 66 izabranih članova ove konvencije odvjetnici ili studenti prava. Njima još možemo dodati 6 bivših članova parlamenta i 9 bivših državnih dužnosnika. Ukratko apsolutnu većinu čine odvjetnici i bivši državnih službenici koji su potpuno odvojeni od demonstranata koji su srušili režim.

  Zapad je inače proslavio ove izbore kao primjer uključivosti cijelog društva u njih. Tu uključivost predstavlja 78 izabranih muškaraca i 77 izabranih žena. Kada tome dodamo da su izabrani i predstavnici manjina uvidjeti ćemo zašto zapad slavi ove izbore.

  Utjehu onima koji su srušili dotadašnji režim predstavlja da će na kraju ipak narod o svemu odlučiti. Novi ustav će napisati ustavna konvencija u sastavu koji smo opisali, ali onda on ide na referendum. Na tom referendumu će 2022 godine Čileanci odlučiti da li prihvataju novi ustav ili za njih on predstavlja samo nastavak staroga. Njihova će na kraju biti završna riječ, a nitko ne može predstaviti što će se dogoditi ako ga oni odbiju.

  Čile je kao što smo na početku rekli u teoriji priča o uspjehu. To je bila priča o diktaturi, privatizaciji i obveznim mirovinskim fondovima. O toj priči su tamošnji glasači rekli sve što su mislili na referendumu 2020 godine. Bez obzira na odbacivanje ovog sustava u Čile on i dalje predstavlja budućnost Hrvatske. On i dalje predstavlja budućnost u kojoj obvezni mirovinski fondovi isplaćuju preniske mirovine za život. On i dalje predstavlja budućnost u kojoj je sve privatizirano i budućnost u kojoj država u gospodarskom društvenom smislu ne postoji. To je ujedno i budučnost Hrvatske ako nastavimo dosadašnjim putem !?