Ustavni sud Hrvatske

  Ustavni sud Hrvatske gotovo najbolje prikazuje sve što treba promjeniti u Hrvatskoj. On je stvarno legenda po svojim pravnim razmišljanjima koji su obilježili i obilježavati će budućnost Hrvatske.

  U povijest je sada već prije više od 20 godina ušla izjava predsjednika ustavnog suda Smiljka Sokola da novac nije imovina. Riječ je izjavi koja je bezbroj puta bila ponavljana u medijima pa je ušla u riječnik domaćih političara.

  Oni su se više puta u svojim izjavama pozivali na tu izjavu, a njihova imena ovdje nećemo spomenuti. Samo ćemo predložiti da se političare ne kritizira po stranačkoj pripadnosti kod ovih izjava. Jednostavno govoreći tko drugom jamu kopa u nju bi sam mogao upasti.

  Iz ovih starih događaja sada skačemo u sadašnjost pošto su 2021 godine gotovo neprimjetno donesene nove zanimljive odluke. Svi smo svjesni toga da demografska kretanja predstavljaju najveću opasnost za budućnost Hrvatske i Hrvata.

  S jedne strane smo suočeni s masovnim iseljavanjem, s druge strane padom broja rođenih, a s treće masovnim dolaskom migranata. Neke procjene nam tako govore da se 225 tisuća Hrvata iselilo u Njemačku. Kako bi nadoknadila iseljene naša vlada je samo u dvije posljednje godine uvezla 85 000 migranata dok smo prosječno godišnje imali 15 tisuća više mrtvih nego rođenih.

  Na ovu situaciju se u proljeće 2021 godine nadovezao Ustavni sud Republike Hrvatske svojom presudom. U toj presudi se govori da je Hrvatska nužna prihvatiti sve nelegalne migrante koji prelaze granicu Srbije i Hrvatske. Riječ je konkretno o nekoliko sudskih slučajeva vezanih s obitelji Hosseini.

  U svojoj prvoj presudi Ustavni sud je 15 travnja presudio da naša granična policija nije kriva za smrt Madine Hosseini. Zaključak Ustavnog suda je bio da obitelj Hosseini nije bila ušla na teritorij Hrvatske pa stoga naša policija nije kriva za smrtni slučaj.

  Šest dana kasnije Ustavni sud Republike Hrvatske je u drugom sudskom slučaju šokantno presudio za obitelj Hosseini. Riječ je o drugom sada legalnom zahtjevu za azil u Hrvatskoj koji je dala obitelji Hosseini. Hrvatska je bila odbila taj zahtjev navodeći da je obitelj stupila na njen teritorij iz Srbije koja je sigurna država.

  Pravna pozicija Hrvatske glasi: „Obitelj Hosseini je 18 mjeseci živjela u Srbiji što dokazuje da je riječ o sigurnoj državi gdje su mogli zatražit azil i ostati”. Argument tužitelja je bio da Srbija u realnosti odbija dati azil izbjeglicama pa je zbog toga ona nesigurna država.

  Gledajući oba argumenta Ustavni sud Republike Hrvatske je presudio u korist tužitelja navodeći: „kako nije dovoljno ispitati pravni okvir za tražitelje azila, nego i stvarno stanje u primjeni”. Drugim riječima Srbija ima zakone za davanje azila, ali ona ih u realnosti nikada ne dava. U skladu s tim obitelj Hosseini je imala puno pravo dati zahtjev za azil u Hrvatskoj i on je trebao biti prihvaćen.

  Tako je glasila presuda u konkretnom slučaju, ali na nju se sada mogu pozvati svi azilanti ili preciznije nevladine organizacije koje ih zastupaju. Po toj presudi znači migrant nema mogućnost dobivanja azila u Srbiji pa ga stoga ima pravo zatražiti i dobiti u Hrvatskoj. Hrvatska sada pravno gledajući više ne može vraćati migrante u Srbiju po principu sigurne države.

  Priča o prvoj presudi na kojoj je bilo presuđeno u korist Hrvatske inače nije bila završena. Zahvaljujući potpori nevladinih udruga slučaj je završio na Europskom sudu za ljudska prava koji sudi u korist obitelji Hosseini. Dana 19 studenog ovaj sud je donio presudu po kojoj je Hrvatska izvršila lošu istragu smrti Madine.

  U skladu s presudom Hrvatska treba obitelji isplatiti 56 700 eura. Reakcija našeg Ustavnog sud na ovu presudu je bila potpuna pokornost. U službenoj izjavi Ustavni sud Republike Hrvatske je izjavio : „da uvažava i prihvaća stajališta Europskog suda za ljudska prava iznijeta u njegovim konačnim odlukama te ih ugrađuje u svoje odluke i rješenja pa će tako biti i u konkretnom slučaju”.

  Ta izjava je najbolje ukazala na opće gledajući kmetsku pokornost Hrvatske prema zapadu. Dok Hrvatska tako skokom gdje Europski sud za ljudska prava okom druge države ga ignoriraju. Tijekom posljednjih 10 godina presude ovog suda su provedene u samo 55 % slučajeva. Drugim riječima u 45 % slučajeva su presude bile ignorirane od Europskih država.

Ukratko naš Ustavni sud se kao i ostatak naše elite natječe u poslušnosti prema europskim institucijama. Ako ne možemo nigdje drugdje biti prvi u Europi i/ili svijetu onda možemo barem biti po poslušnosti, po uvlačenju u guzici.