Nuklearno oružje

  U posljednjim mjesecima Sovjetskog saveza zapad je prije svega bio zabrinut pitanjem nuklearnog oružja. Ukrajina je obećala da nuklearno oružje neće posjedovati, ali…

 Kada je postalo jasno da će se SSSR raspasti američki predsjednik Bush je započeo razgovore s Gorbačovom i Jeljcinom o nuklearnom oružju. Tijekom ovih razgovora biva zaključeno da će se Bjelorusija, Kazahstan i Ukrajina odreći sovjetskog nuklearnog oružja na svom teritoriju. Istovremeno je dogovoreno da će posljednji sovjetski ministar obrane zadržati kontrolu nad nuklearnim oružjem.

  Taj dogovor su krajem 1991 godine prihvatili Bjelorusija, Kazahstan i Ukrajina pa su u skladu s njim stvorene vojne snage Organizacije neovisnih država. Zapovjednik tih vojnih snaga je bio Jevgenij Šapošnikov kojeg je nakon propasti puča Gorbačov bio postavio za ministra.

  Najbolji primjer te nove situacije imamo u travnju 1992 kada Šapošnjikov prisustvuje sastanka NATO saveza. Tamo je dao jamstva da kontrolira svih 27 tisuća sovjetskih nuklearnih projektila bez obzira na to gdje se nalazi. To je vrijeme kada se u NATO savezu pojavila zabrinutost jer je Ukrajina obustavila slanje nuklearnih projektila u Rusiju.

  Priča se ponovila sljedeće godine tijekom sastanka u Vancouveru predsjednika Clintona i predsjednika Jeljcina. Na ovom sastanku Rusija je dobila 1,6 milijardi dolara,a razgovaralo se i o odbijanju Ukrajine da ratificira dogovore START I i START II.

  Ono što tada mediji nisu prenijeli biva odluka predsjednika Clintona po kojoj oduzimanje nuklearnog oružja Ukrajine postaje njegov prioritet. Taj prioritet je  svima postao jasan odmah nakon Clintovog preuzimanja vlasti. Samo 7 dana kasnije on govori s predsjednikom Ukrajine Leonidom Kravčukom i objašnjava mu da se oni moraju odreći tog oružja.

  Razlog za ovaj pokušaj zdržavanja nuklearnog oružja je bio potpuno racionalan. Te 1993 godine Rusija počinje svojatati dijelove Ukrajine, a kao najbolji primjer toga nam dolazi rezolucija ruskog parlamenta. Ruski parlament je 10 srpnja 1993 proglasio ukrajinski grad Sevastopolj sastavnim dijelom Rusije. Tu odluku su osudili Ujedinjeni narodi, ali to nije ništa realnog promjenilo.

  O ovoj odluci ruskog parlamenta predsjednik Jeljcin izjavljuje: „Hvala Bogu da se nitko ne obazire na njega”. Ipak je odluka ruskog parlamenta je izazvala opravdanu paniku u Ukrajinu,a i sami Amerikanci će priznati njenu važnost. Nakon te odluke američka administracija je promjenila svoje mišljenje o Ukrajini. Sada je njeno mišljenje bilo da su Ukrajinci paranoidi koji imaju stvarne neprijatelje.

  Bez obzira na to ne smijemo zaboraviti niti tadašnju situaciju u Ukrajini. Njeno gospodarstvo se raspadalo pa je trebala zapadnu pomoć. U analizi koju je napisalo ministarstvo vanjskih poslova biva zaključeno da bi zadržavanje nuklearnog oružja bilo preskupo. Nakon toga se još govori da bi ono dovelo do pogoršanja političkih odnosa s Zapadom i da bi se razbjesnilo Rusiju.

  U skladu s takvom situacijom Ukrajina i SAD 25.10.1993. potpisuju sporazum o eliminaciji strateškog nuklearnog oružja. Riječ je o sporazumu koji služi kao osnova za kasnije Budimpeštanski memorandum. Bez obzira na to SAD će ovaj sporazum iz 1993 po mišljenju ukrajinskog parlamenta otkazati 2003 godine.

  Sljedećih godinu dana Ukrajina će se pokušati iskoprcati iz ove obveze, ali na kraju 05.12.1994 potpisuje Budimpeštanski memorandum. Tim memorandumom se garantiraju njene granice s tim da se Rusija obvezala da ih neće narušiti. Taj sporazum je u određenom smislu predstavljao prevaru Ukrajine pošto on ne traži od potpisnica da zaštite Ukrajinu od strane invazije !? Tu nezgodnu istinu Ukrajina otkriva 2014 godine !?