Puč u Sovjetskom savezu

  Puč u Sovjetskom savezu je započeo na današnji dan prije 30 godina. U stvarnosti riječ je bila o pokušaju smjene Gorbačova,a ne puču !?

  Sovjetski Savez je bio navodna federacija koja nastaje u dvadesetim godinama dvadesetog stoljeća. Unutrašnja organizacija države je predstavlja kompromis između Lenjinovog decentraliziranog i Staljinov centraliziranog modela. Sam Staljin na vrhuncu svoje moći je vidio mogućnost raspada SSSR ako bude istovremeno suočen s političkom i gospodarskom krizom.

  Tu krizu je na kraju zbog svoje nesposobnosti bio izazvao generalni sekretar Mihail Gorbačov. Bez obzira na rasne demonstracije u Kazahstanu 1986, međunacionalne borbe Azera i Armenaca 1988 on je vjerovao u Sovjetskog čovjeka. On je vjerovao da građani Sovjetskog saveza prije svega vole svoju državu.

  Za razliku od njega koji je živio u svom svijetu realisti su znali gdje Gorbačov vodi državu. Ti sukobi realista i njega su rezultirali izbacivanjem iz Politibiroa 15 članova u samo 6 godina. Za razliku od tih poštenih realista u cijeloj priči su se nalazili i pragmatičari. Riječ je o ljudima koji su znali gdje Gorbačov vodi državu, ali su šutjeli i napredovali na pozicijama zbog čistki.

  Tako dolazimo do 1991 godine kada Gorbačov odlučuje ignorirati narodnu želju iskazanu na referendumu i ukinut SSSR. Ako pitate Gorbačova on nije htio ukinuti SSSR nego ga transformirati u Zajednicu neovisnih država. Ukratko on je državu htio pretvoriti u konfederaciju. Datum određen za potpisivanje tog konfederalnog sporazuma je bio 20 kolovoz 1991 godine.

  To je bio ujedno i datum kada su pragmatičari u sovjetskoj vlasti znali da će biti ukinute njihove pozicije i povlastice. U skladu s tim su odlučili 19 kolovoza 1991 smjeniti predsjednika Gorbačova što će potom biti nazvano pučem. Državni dužnosti koje su obavljali zavjerenici su bili:zamjenik predsjednika, premijer, predsjednik parlamenta, ministar unutrašnjih poslova, ministar vojske, šef tajne službe i drugi. 

  Iz njihovih titula možemo vidjeti da su oni bili najviši državni dužnosnici pa su stoga imali pravo smjeniti Gorbačova. Na svoju žalost oni su bili isto tako dekadentni kao i sovjetski sustav pa ga nisu znali smjeniti.

  18 kolovoza 1991 godine oni su otišli u daču gdje se nalazio Gorbačova i zatražili njegovu ostavku. Kada ju je odbio dati zavjerenici su ostali u čudu. Osobe koje pokreću nasilnu smjenu vlasti znaju vrlo dobro da treba proliti krv. Oni to nisu znali, oni to nisu imali u svojim planovima. U tom trenutku najjednostavnije im je bilo ili ubiti Gorbačova ili ga proglasiti zdravstveno nesposobnim. Da je to učinjeno novi predsjednik SSSR bi automatski postao zamjenik Gorbačova Genadij Janajev. Janajev je bio član zavjereničke grupe tako da bi na ovaj način oni postigli svoj cilj.

  Gledajući iz sadašnjosti ispadne smješno da oni tako nešto nisu izveli nego su formirali Državni komitet za izvanredno stanje. To je bio prvi dokaz njihove nesposobnosti, nakon čega dolazi njihova paraliza i na kraju neuspjeh kod uhićenja Jeljcina. Jeljcin se praktički slobodno kretao po Moskvi i organizirao otpor zavjerenicima.

  Na kraju kolaps pokušaja smjene Gorbačova će biti odlučen isto onako kao što je bio i počeo. Taj kolaps će biti odlučen odbijanjem da se koriste vojska i policija u gušenju „proGorbačov” demonstracija u Moskvi. Već 21 kolovoza 1991 godine ovaj pokušaj smjene Gorbačova će propasti pa su svi zavjerenici uhićeni ili ubijeni.

  Realno gledajući niti jedan zavjerenik ovog pokušaja smjene Gorbačova nije bio komunist. Oni nisu pokušali vratiti komunistički režim pošto su znali da je tako nešto nemoguće. Riječ je bilo o pokušaju spašavanja države tako da su oni realno gledajući bili domoljubi. Na kraju su svi oni dobili amnestiju pošto pokušaj spašavanja države od propasti nikada nije zločin.

  Svjesni smo da velika većina Hrvata i općenito zapadnjaka slavi mirni raspad Sovjetskog saveza. Glavni problem te izjave je u riječi mirni pošto on nije bio miran. Tu imamo rat Armenije i Azerbejdžana, građanske ratove u Azerbejdžanu, Gruziji, Tadžikistanu kao i etnička čišćenja. Sigurno je više od 100,000 ljudi ubijeno nemamo jasne podatke o etničkim čišćenjima i onima koji su umrli od posljedice raspada. Na te žrtve ne smijemo zaboraviti kada govorimo o kraju SSSR-a.