Neprekidna poniženja

  Po završetku Hladnog rata Zapad je počeo trijumfalistički voditi gospodarsku politiku liberalizacije i globalizacije. Sada Zapad plaća za trpeći neprekidna poniženja od strane raznih diktatura.

  Najbolji primjer efekta gospodarske politike globalizacije nam daruje američki primjer. Početkom 21 stoljeća SAD je izgubio 18 % proizvođačkih radnih mjesta. Liberali i zagovornici globalizacije će ustvrditi da se to dogodilo zbog automatizacije proizvodnje, ali to je samo djelomično ispravno. Govorimo samo djelomično jer se u istom razdoblju broj dobara proizvedenih u Kini i potom uvezenih u SAD povećao s 10.9 na 23.1 posto !?

  To je ujedno bilo razdoblje kada Soroš vatreno propagira interese Kine. On tada govori kako u Kini postoje tendencije prema otvorenom, liberalnom društvu. U to će sve Soroš naivno vjerovati vjerojatno jer je imao i ekonomske interese do prije par godina kada počinje misliti sve najgore.

Danas kada Nancy Pelosi putuju na Taiwan zahvaljujući zapadnom novcu i tehnologiji modernizirana Kina prijeti. Ona prijeti posljedicama u slučaju ako predsjednica američkog doma Kongresa posjeti Taiwan. 

  Od raznih prijetnji po ovom pitanju scenarij noćne more bi bila kineska zabrana prodaje tehnoloških proizvoda Zapada. To bi dovelo do automatskog kolapsa zapadne ekonomije koja zbog politike globalizacije više ne proizvodi niti procesore niti mobilne telefone. Na sreću to se nije dogodilo nego se Kina samo malo igrala s vojskom.

  Drugim riječima Zapad je podložan ucjenama kineskog jednopartijskog režima. Na sreću Kina se u svojim odnosima drži neke logike što se ne može reći za osobne diktature.

  Primjer jedne takve osobne diktature je Azerbejdžan kojim vlada nasljedni doživotni predsjednik Ilham Alijev. Drugu takvu diktaturu imamo u Turskoj kojom vlada Erdogan i one su usko povezane iz više razloga.

  Te dvije diktature su zajedno 2020 godine u ratu porazile demokratsku prozapadnu Armeniju bez da je Europa išta rekla. Mirovni sporazum kojim je okončan rat biva jedan od najgorih nakon onog kojim je okončan Prvi svjetski rat.

  Danas Europe kleči pred te dvije diktature moleći od njih plin kojim bi zamjenila onaj koji je dolazio iz Rusije. Sporazumom koji su Europska komisija i Azerbajdžan sklopili Alijev obećava da će povećati isporuke plina Europi za 250 %. Sav taj plin će putovati kroz Tursku tako da će Europu moći ucjenjivati oba diktatora.

  Na kraju red nam je spomenuti i ovogodišnjeg najdražeg gosta zapadnih demokracija. Naravno govorimo o stvarno vladaru Saudijske Arabije Muhamedu bin Salmanu. Nakon što se Biden ponizio i otišao mu u posjet nešto slično je učinio i francuski predsjednik Macron.

  On nije išao u Riyad čiji režim je Francuska prije nešto više od 40 godina spasila nego je MBS došao u Francusku. Riječ je inače bila o uzvratnom posjetu pošto je Macron u prosincu posjetio Saudijsku Arabiju.

  Humanisti i dio nevladinih organizacija su napali primanje „egzekutora”, ali oni ne razumiju realnost. Oni ne razumiju da je Zapad u slijepoj ulici pa da će pričati s baš svakim kako bi dobio energiju. Francuska premijerka je to i rekli upotrebljavajući druge riječi. Ona je izjavila da „Francuzi neće razumjeti ako mi ne govorimo s proizvođačima energije u doba visokih cijena”.

  Za sadašnju zapadnu situaciju nisu krivi niti Rusija, niti Kina, niti Saudijske Arabija, niti Turska. Za sadašnju situaciju je kriv Zapad s svojim pogrešnim izborima tijekom posljednjih 30 godina. Nema nikakve veze da li govorimo o deindustrijalizaciji ili širenju NATO saveza na granicu s Rusijom.

  Sada dolazi vrijeme kada će prije svega narod platiti enormne profite koje su tajkunu zaradili zahvaljujući ranije navedenih izbora.