Mirovinski fondovi

  Dok općenito govoreći zapad s proklamiranim ciljem multikuluralizma i poticanja migracija živi u svom svijetu potpuno odvojenom od ostalih svjetskih država i kultura tako Hrvatska živi u svom svijetu kada govorimo o mirovinskom sustavu.

  Danas je možemo to slobodno reći Hrvatska ostala jedina u svijetu koja nije ukinula ili radikalno transformirala obvezne mirovinske fondove. To što smo jedini zadržali sadašnji štetni sustav privatiziranih mirovina govori prije svega o bankovnoj zarobljenosti naše države.

  Kao što svi znamo sistem obveznih mirovinskih fondova stvara vojna diktatura u Čileu koja je sve civile prisilno prebacila u njih. Važno je ovdje reći civili pošto je vojna diktatura vrlo dobro znala da je riječ o pljački pa su pripadnici svih sigurnosnih službi o kojima ovisi diktatura ostali u državnom mirovinskom sustavu.

  Pod pritiskom, „savjetima” Svjetske banke, USAID-a i drugih Hrvatska je zajedno s većinom postkomunističkih država 2002 godine izvršila djelomičnu privatizaciju mirovinskog sustava stvaranjem obveznih mirovinskih fondova. Tada samo Češka i Slovenija koja su ovu privatizaciju nazvali prevarom nisu osnovali fondove.

  Potom 2008 godine dolazi gospodarska kriza, a nakon nje i politika štednje u Europskoj uniji što je OMF-ove dovelo pod povećala. Njihov neupitan utjecaj na rast državnog duga, proračunskog manjka kao i nedovoljnih prihoda su ubrzo doveli do njihovog ukidanja.

  S njihovim ukidanjem je prva započela Orbanova Mađarska, nakon čega su je potom svi slijedili bez obzira. U Slovačkoj je proces ukidanja OMF-ova započela tamošnja lijeva vlada 2012 godine, dok je u Poljskoj ovaj proces započet 2014 godine od vlade desnog centra kojom je predsjedao današnji predsjednik EPP-a Donald Tusk (na slici).

  Posljednji čavao u lijes europskih obveznih mirovinskih fondova je ove godine dala Estonija koja je donijela zakon kojim oni postaju dobrovoljni. Kako se liberalno nastrojena predsjednica Estonije protivila zakonu tamošnji Vrhovni sud biva prisiljen presuditi da davanje izbora građanima da li žele ili ne biti u OMF-ovima nije protuustavno. Uvijek je zanimljivo konstatirati licemjerje liberala koji se protivi pravu na izbor, ali tako nešto je realno bilo i očekivano kao što je bila očekivana i presuda Vrhovnog suda od 20.12.2020.

  Dok se ovo dogodilo u Europi u postojbini mirovinskih sustava, u Čileu je došlo do potpunog kolapsa sustava. Već u doba isplata prvih mirovina iz OMF-ova postalo je svima jasno da umirovljenici od tog novca ne mogu živjeti. To je dovelo do reforme 2008 godine, ali niti ona nije ništa značajnije promjenila.

  Danas je Čile država potresena socijalnim nemirima koja je provela uspješni referendum o gospodarsko-političkim, ustavnim promjenama. Čak i prije referenduma bilo je jasno da dolazi do reforme mirovinskog sustava, a nakon njega svi znamo očekuju da će doći do ukidanja privatnih mirovinskih fondova. To očekivanje se temelji na budućem jačanju uloge države u gospodarstvu, ali i sadašnjim mjerama.

  Jedna od tih dosadašnjih mjera koje ukazuju na ukidanje sadašnjeg mirovinskog sustava predstavljaju zakoni koji su dopustili osiguranicima da podignu 10 % novca iz fondova. To je dovelo tijekom ljeta do povlačenja 17 milijardi dolara iz mirovinskih fondova što je potom ponovljeno u studenom 2020 godine.

  Po riječima Andresa Valesca, bivšeg ministra financija Čilea te odluke vlade su dovele do situacije da 50 % građana više nema štednje u obveznim mirovinskim fondovima čime možemo reći da je ova priča završena i u Čileu.

  Dok su se znači u cijelom svijetu ukinuli ili se upravo sada ukidaju obvezni mirovinski fondovi u Hrvatskoj se planira povećavanje izdvajanja za njih, se planira njihovo jačanje. Očito je da ekonomska pravila koja vrijedi za sav moderni svijet ne vrijede i za Hrvatsku koja živi u vlastitoj paralelnoj stvarnosti.