Izvoz hrane

  Manji dio država ima višak hrane dok veći broj njih ovisi u uvozu. Uvoznice su u 21 stoljeću vjerovale u globalizaciju, da izvoznice nikada neće obustaviti izvoz hrane i u tome su se prevarile.

  Jedna od većih država koje potpuno ovise o uvozu hrane je Egipat s više od 100 milijuna stanovnika. Kao što svi znamo Egipat je dijete Nila. On u realnosti postoji samo uz obale ove rijeke dok se druga njegova područja nalaze pod pustinjskim pijeskom gdje ništa nije moguće uzgajati.

  Zbog toga je Egipat uvijek imao populaciju ograničenu vlastitim mogućnostima proizvodnje hrane. Tako je u Egiptu 1947 živjelo samo 19 milijuna stanovnika, dok danas u njemu živi više od 100 milijuna. Da prehrani svoj neprestano povećavajući broj stanovnika Egipat je prisiljen svake godine uvesti 12-13 milijuna tona pšenice.

  Praktički identičnu situaciju nalazimo u po broju stanovnika puno manjem Alžiru. Tijekom pedesetih godina dvadesetog stoljeća Alžir je bio izvoznik hrane, ali to se promjenilo. Već krajem prošlog stoljeća on je uvozio 3/4 potrebne hrane, dok je proizvodio samo 1/4. Kako je „nekulturno” navoditi demografsku eksploziju kao razlog za ovu promjenu zapadni izvori pokušavaju naći drugačija objašnjenja.

  Ta objašnjenja su lažna pošto praktički sve afričke i bliskoistočne države istovremeno imaju demografsku eksploziju i uvoze hrane. Jednostavno one na svojim teritorijima zbog prirodnih ograničenja nisu u stanju proizvesti dovoljno hrane za stanovnike.

  Nakon ove skupine država dolaze prije svega europske koje ograničavaju proizvodnju hrane. Razlozi za ovo ograničavanje su ekološke ili profitabilne prirode. Kada govorimo o ekologiji ciljamo na korištenje poljoprivrednih površina za proizvodnju biogoriva. Kao primjer toga navodimo Njemačku koja danas zbog prehrambene krize pokušava obustaviti korištenje poljoprivrednih površina za biogoriva. Dok je ona tako svoje površine koristila za biogoriva bila je zanemarila “neprofitabilni” suncokret pa sada ima nestašicu. 

  Kada govorimo o Hrvatskoj red je upitati ako se sjećate priča o našim „lijenim” seljacima koji bi trebali saditi kulture koje profitabilnije od pšenice ? Naš seljak je trebao po tim stručnima savjetima uzgajati rajčicu, kupus, cvjetaču, salatu, celer… On je trebao prestati uzgajati neprofitabilni suncokret, raž i minimalno profitabilnu pšenicu i kukuruz.

  Danas se zahvaljujemo Bogu što naš „lijeni, glupi seljak” nije poslušao „stručnjake”. Pošto ih on nije poslušao danas imamo višak suncokretovog ulja i pšenice dok Zapad histerizira oko nestašice ulja, a “jug” hrane.

 Ako na kraju ipak u Hrvatskoj dođe do nestašice jestivnog ulja ili pšenice znati ćemo da se krivac za to nalazi u Banskim dvorima. On će se nalaziti tamo pošto su države počele zabranjivati izvoz hrane što je još jedan dokaz početka kraja globalizacije.

  Po svibanjskim cenzuriranim podacima Alžir, Argentina, Egipat, Indija, Indonezija, Iran, Kazahstan, Kosovo, Kuvajt, Rusija, Srbija, Tunis, Turska i Ukrajina su zabranili izvoz hrane. Kada govorimo hrana mislimo prije svega na pšenicu, brašno, jestivo ulje, ali postoje i druge stvari čiji izvoz su pojedine države zabranile.

  Kao što smo rekli riječ je o cenzuriranim podacima pošto se jasno vidi da su dvije države pobrisane s popisa. Njima možemo dodati i članicu Europske unije, Mađarsku koja je zabranila izvoz pšenice i srodnih kultura.

  Te odluke o zabrani izvoza hrane će prisiliti zapadne države da se ponovno počnu baviti „neprofitabilnom” poljoprivredom. One se tako mogu spasiti od strateške ovisnosti u prehrani, ali to ne mogu učiniti države koje pate od demografske eksplozije. Jedino što one mogu učiniti je olakšati odlazak svojih stanovnika na Zapad. U tome im je na kraju krajeva odlučila pomoći Europska unija !?