Irak postaje pustinja

  Na obalama rijeka Eufrat i Tigris je prije 5-6 tisuća godina nastajala civilizacija. Sada ovo vodom bogato područje polako postaje pustinja, Irak postaje pustinja zbog svojih susjeda.

  Događaji na području Iraka su slični onima koji se događaju u sjevernoj Africi. Asuansku branu je Egipat bio izgradio za proizvodnju električne energije i navodnjavanje pustinje. Kako je proširivao područje navodnjavanja tako je sve manje vode završavalo u Sredozemnom moru. Sada kada je Etiopija koja se nalazi uzvodno od Egipta odlučila izgraditi svoju branu u Egiptu je zazvonilo na uzbunu.

  Slične stvari se sada već 30 godina događaju u Iraku gdje države koje se nalaze uzvodno grade brane. One te brane grade na rijekama Eufrat i Tigris kao i njihovim pritocima.

  Prva je s tim započela Turska koja još 1990 gradi svoje prve brane kojima pregrađuje Eufrat i Tigris. Tadašnji turski predsjednik Turgut Ozal govoreći o situaciji s vodom obećavao Iraku i Siriju da Turska nikada neće koristiti vodu kao oružje.

  Od tada do danas se puno toga promjenila,a Turska je postala prijetnja praktički svim svojim susjedima. Sastavni dio te prijetnje je i korištenje vode kao oružja.

  U cilju smirivanja susjeda po pitanju brana za proizvodnju energije i navodnjavanje Turske je 1987 potpisala sporazum. Ona je tada bila obećala da će puštati 600 kubičnih metara vode u sekundi po rijeci Eufrat, ali taj sporazum Erdogan krši. Trenutačno Turska pušta samo 200 kubičnih metara u sekundi što je u sjevernoj Siriji i Iraku izazvalo sušu.

  Geografski gledajući Turska kontrolira 90 % vode koja otiče u Eufrat i 44 % vode koji otiče u Tigris davajući joj potpunu kontrolu nad susjedom. Tu moć ona danas otvoreno koristi protiv Kurda i realno ne samo njih.

  Drugi dio naše priče o pretvaranju Iraka u pustinju nas vodi u vodom siromašni Iran. Velika većina rijeka koji izviru u Iranu ima ušće u Iraku pa je Iran odlučio „bolje” iskoristiti te vode. On je vodeći se primjerom Turske počeo graditi hidroelektrane i vodu iz tamošnjih rezerva iskoristiti za navodnjavanje svog teritorija.

  Kako je Turska trenutačno nužan prijatelj Zapada,a Iran službeno neprijatelj vodene politike prvog se danas ne kritiziraju. Drugim riječima želimo reći da se u zapadnim medijima kritizira službena vodena politika Irana, a ne Turske.

  Za Irak koji se postepeno pretvara u pustinju obje države su neprijatelji, ali on tu ništa ne može. Politički govoreći on je stisnut savezom Turske i Irana koji su svaki pojedinačno jači od njega. Irački pokušaj osporavanja poteza Irana ili Turske bi doveo do automatske reakcije druge države svjesne da je ona sljedeći cilj.

Govoreći o sadašnjoj situaciji po pitanju voda Irački parlamentarni komitet za poljoprivredu je izjavio: „svake godine 100 tisuća hektara našeg poljoprivrednog zemljišta se pretvara u pustinju”. Riječ je inače o izjavi kojom se kritizirala samo vodena politika Turske prema Iraku pa je ona netočna. Druge neutralnije procjene nam inače govore da će se protok vode rijekom Tigris i Eufrat smanjiti za 50 % do 2030 godine.

  Primjer ovog vodenog rata protiv Iraka ili po istom pitanju svađa na relaciji Egipat-Etiopija bi nam trebao ukazati koliko smo mi sretni. Taj primjer bi nam trebao ukazati koliko smo sretni da živimo u Europi gdje države više ne pregrađuju rijeke ostavljajući susjede bez vode.

4 1 vote
Article Rating
Registracija
Obavijest
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments

Copyright © 2020 · Sva prava pridržana · Hladna Istina