Fondovi u Hrvatskoj

  Nakon što smo vidjeli stanje u mirovinskom sustavu Čile-a koji je prvi osnovao obvezne mirovinske fondove,a potom što nam je obećano i kakve su pozicije Europske unije o njima danas ćemo govoriti o njihovim rezultatima u Hrvatskoj.

  Još 2011 godine predsjednik uprave Hanfe Ante Samodol kojega tada jednako mrze u HDZ-u i SDP-u izjavljuje „drugi mirovinski stup je preskup za održavanje jer na jednu kunu zarade generira 65 lipa troška”. Potom je još govorio: „Jamstveni polog od 150 milijuna kuna i 80 posto temeljnog kapitala društava čime se jamči je manje od 500 milijuna kuna, što je ništa u odnosu na 36 milijardi kuna imovine”. U međuvremenu je taj trošak održavanja smanjen, ali njegova poanta ostaje kada govorimo o onome što fondovi reklamiraju kao svoju zaradu. U tom reklamiranju zarade oni nikada ne navode koliki je njihov trošak, koliko postotak te zarade ide u smjeru plaća zaposlenih u OMF-ovima i drugih troškova.

  Kada su osnivani OMF-ovi svi zaposleni stari između 40 i 50 godina starosti su imali pravo izabrati da li će biti njihovi članovi ili ne i to je dovelo do prve ljudske krize. Mediji su nam tako bili naveli priču umirovljenice koja je 2002 izabrala OMF-ove i završila s mirovinom od 1728,94 kune. Da nije ušla u OMF-ove nego ostala u državnom fondu mirovina bi joj bila iznosila 2247,03 kune.

  Fondovi su za ovu razliku optužili dodatak na mirovinu od 27 % koji je uvela vlada i u tome ima neke istine iako ne smijemo nikada zaboraviti na primjer Čilea gdje osobe koje nisu ušle u fondove imaju duplo veće mirovine od onih koje su ušle. Druga stvar koja se zaboravlja bi bila da je dužnost države obezbjediti kakav takav životni standard stanovnika, a to nikako nije dužnost financijaša koji ako ćemo biti iskreni gledaju samo svoj profit.

  Zbog načina rada fondova i zbog visine mirovina koje će se isplaćivati sve naše stranke umirovljenika na državnoj razini i udruge su protiv njih. Silvano Hrelja, predsjednik HSU-a je tako na primjer 2012 godine bio izjavio: ”da bi prosječni hrvatski umirovljenik dobio 1000 kuna mirovine iz drugog mirovinskog stupa, morao bi obveznim mirovinskim fondovima uplatiti 300 tisuća kuna, a s prosječnom plaćom za to bi mu trebalo 88 godina radnog staža”. Koju godinu kasnije nam je tako Milivoj Špika ili preciznije BUZ govorio „Oni nam prodaju maglu riječima da će osobe s plaćom od 8185 kuna i 35 godina radnog staža dobiti mirovinu iz I i II stupa od 3073 kuna ili u prijevodu da će mirovina za osobe s primanjima nešto većim od prosječnih iznositi 37,5 % prosječne plaće. To je pod uvjetom da su imali primanja cijelih 35 godina veća od prosječnih”.

  Praktički identičnu poziciju po pitanju fondova imamo i od strane Matice umirovljenika Hrvatske i Sindikata umirovljenika Hrvatske pa ćemo samo ovdje navesti njihovu konferenciju održanu 2013 godine na kojoj je govoreno „o štetnosti utjecaja ovakvog mirovinskog modela odnosno II. mirovinskog stupa po sigurnost isplate postojećih mirovina; po mirovine iz II. stupa budućim umirovljenicima i to svima čija je plaća niža od tisuću eura neto te po proračunsku ravnotežu, jer direktno utječe na povećanje državnog duga”.

  Negativni utjecaj fondova na primanja umirovljenika su vlade mogle ignorirati dok se govorilo o malenom broju umirovljenika, malenom postotku izbornih glasova, ali kako je vrijeme proticalo njihov broj je bio sve veći pa se problem više nije moglo ignorirati. Tada na scenu stupa premijer Andrej Plenković koji želi zadovoljiti interese svih uključenih u ovaj proces.

  Osim radnika, budućih umirovljenika trebalo je zadovoljiti interese i banaka kojima je u financijskom interesu daljnje postojanje fondova. U skladu s tim Plenkovićeva vlada donosi mirovinski reformu po kojoj će u trenutku odlaska u mirovinu umirovljenik trebati izabrati želi li se vratiti u državni mirovinski fond ili preći u privatna mirovinska osiguravajuća društva. Tadašnje procjene vlade su ukazivale da će 97 % zaposlenih Hrvata preći u državni mirovinski fond pošto će veći mirovinu iz OMF-ova/fondova za isplatu mirovina imati samo oni s plaćama većim od 20.000 kuna.

Time je ujedno baš sve rečeno o Obveznim mirovinskim fondovima koji obezbjeđuju manje mirovine za 97 % Hrvata, a veće za njih samo 3 %. Tim potezom, tim omogućavanjem povratka u državni mirovinski fond odlaskom u mirovinu je Andrej Plenković zadovoljio interese osoba pred mirovinom i stranka/udruge koje ih zastupaju, financijaša pošto nije ukinuo fondove i na kraju krajeva Njemačke.

Upitati ćete se sada kako Njemačke ? Hrvatska sada svake godine neproduktivno u Obvezne mirovinske fondove uplaćuje oko 9 milijardi kuna godišnje koje ona mora izvući iz gospodarstva, iz poreza, iz naknada, iz doprinosa čime se smanjuju primanja u Hrvatskoj i povećaju naši porezi što nam na kraju krajeva guši ekonomiju zbog čega na kraju mladi odlaze u Njemačku. To je ujedno glavni razlog zašto Poljska, Mađarska, Rumunjska i drugi napreduju dok mi nazadujemo.