Financijska politika

  Trenutačno praktički sve države i Europska unija zbog korona pandemije vode politiku praktički neograničenog zaduživanja kako bi pomogle svojim građanima i kompanija. Pitanje svih pitanje je što će se dogoditi kasnije kada završi ova kriza ?

  Države će kraj današnje krize dočekati s ekstremno uvećanim javnim dugom pa se stoga postavlja pitanja kako dalje. Osnovni odgovor koji najčešće čujemo od stručnjaka glasi je da ćemo u prvim godinama trebati obnavljati, održavati ekonomiju, a tek kasnije se baviti smanjivanjem javnog duga.

  Kada govorimo o tome prvo što trebamo uzeti u obzir je da politika štednje, a pogotovo drastična politika štednje ne smanjuje nego povećava udio javnog duga u gospodarstvu. Za to nam je najbolji primjer Grčka čiji javni dug je 2009 godine iznosio 127 % BDP-a, a nakon mjera štednje i završetka strukturalne reforme on iznosi 2019 godine 186 % BDP-a.

  Narodski govoreći operacija je uspjela, a pacijent je umro. Toga su danas svjesni svi, pa čak i polupismeni ekonomisti zbog čega se najavljuje da mjere štednje neće biti proveđene. Uzmimo na primjer Ulrika Vestergaarda Knudsena koji vrši dužnost zamjenika sekretara organizacije OECD-a. Riječ je inače organizaciju u koju mi želimo ući pa trebamo razmisliti o Ulrikovoj izjavi:”Politika štednje danas zbog našeg ranijeg iskustva ne predstavlja pravi odgovor”. On je tim riječima samo ponovio javni stav OECD-a o ovom pitanju !?

  Identičnu poziciju danas zastupaju Danska vlada koja izjavljuje kako je politika štednja staromodna i pogrešna, a često isto tvrdi i napadani nobelovac Paul Krugman. Realno gledajući nije važno što oni misle nego je važno što govori Carmen Reinhart, glavna ekonomistica Svjetske banke. Njen „znanstveni” rad je prije više od 10 godina dao ideološku podlogu zagovornicima politike štednje, a danas ona govori „Prvo trebaš pobjediti u ratu, a onda gledati kako ćeš ga platiti”.

  To je inače i pozicija MMF-a koji poziva vlade da troše bez razmišljanja o budućoj politici štednje. Iz svega ovdje navedenog možemo zaključiti da OECD, Svjetska banka i MMF, znači glavne ekonomske svjetske organizacije zastupaju gledište da države neće, ne smiju provoditi politiku štednje po završetku korona pandemije. Tome se u određenom smislu pridružuje Europska unija koja najavljuje promjene svojih zakona po pitanju deficita i javnog duga. Trenutačno su zbog pandemije ovi zakoni suspendirani, a za 2023 će biti napisana njihova nova verzija.

  Taj svjetski i europski konsenzus koji se protivi politici štednje inače ne vrijedi u Hrvatskoj gdje imamo bolje ekonomiste nego itko drugi u svijetu. U skladu s tim vlada je najavila početak politike štednje već ove godine s ciljem smanjenja proračunskog manka na manje od 3 % BDP-a kako bismo u doba vladavine Andreja Plenkovića ušli u eurozonu. Polovicom ožujka naš premijer je s žaljenjem primio činjenicu da se ne može stisnuti kaiš koliko je on htio pa da ćemo stoga kasnije ući u eurozonu.

  U toj svojoj odluci o što bržem ulasku u eurozonu Plenković ima punu podršku financijaša koji tvrde da je Hrvatska premalena za imati vlastitu valutu i da će to dovesti do rasta domaćeg tržišta kapitala kao da je to važno za 95 % Hrvata ? Jedna od bezbroj stvari o kojima niti Plenković niti financijaši žele da se ne govori su ovogodišnje riječi ministra financija Irske Paschala Donohea koji izjavljuje da su Irskoj ruke vezane jer nema vlastitu valutu.

  Razmislimo svi zajedno koliko se te njegove riječi razlikuju od riječi Plenkovića i naših financijaša koji zagovaraju što prije ulazak u euro,a da uopće ne spominjemo mjere štednje koje vlada najavljuje što je u potpunoj suprotnosti s pozicija ekonomista i svjetskih gospodarskih organizacija.

4 1 vote
Article Rating
Registracija
Obavijest
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments

Copyright © 2020 · Sva prava pridržana · Hladna Istina