Zakon o posvajanju djece
Nakon slučaja Kongo naša vlada je odlučila izmjeniti zakon o posvajanju djece iz inostranstva. Sam način pisanja zakona automatski ukazuje sve što je loše u proceduri donošenja zakona koja je u teoriji demokratska.
Hrvatsku sada već možemo reći 6 mjeseci „potresa” slučaj Kongo koji je na kraju sretno završio. Riječ je o slučaju naših građana koji su išli u Zambiju kako bi usvojili djecu iz Konga. Zašto su izabrali konkretno Kongo vjerojatno znaju samo oni, a mi ćemo ovdje ponovno konstatirati jednu činjenicu. Ona biva da je 156 država potpisalo Internacionalnu konvenciju o usvajanju djece. Kongo nije jedna od njih i on se aktivno protivi usvajanju.
To treba ponovno i ponovno naglašavati pošto je ova Konvencija na snazi u 78 % svjetskih država. Zašto ići usvajati djecu iz države koja ne spada u 3/4 svjetskih država znaju samo oni, ali to ne znači da zbog toga trebaju biti u zatvoru. Mi ovdje pretpostavljamo da su htjeli imati vlastitu djecu pa ih stoga možemo razumjeti.
Reagirajući na ovu situaciju ministar Malenica je u veljači najavio promjenu zakona o internacionalnom usvajanju. Tom promjenom bi se detaljnije uredilo priznanje stranih sudskih odluka koje se odnose na posvajanje.
Držeći se nužnosti detaljnijeg uređivanja ove tematike ministarstvo pravosuđa je bilo uputilo prijedlog zakona u javnu raspravu. Konkretnije govoreći ministarstvo je u travnju bilo pustilo prijedlog zakona na javnog savjetovanje.
Sada dolazimo do glavnog problema donošenja novih zakona, a on glasi. „Tko ima vremena pratiti prijedloge zakona na javnom savjetovanju ?”. Velika, iznimno velika većina građana za to nema niti vremena niti mogućnosti. Time želimo reći da javna savjetovanja o zakonima prije svega prate državne službe i nevladine organizacije. Ukratko oni koji su plaćeni da sjede u uredima, prate takve stvari i mijenjaju zakone.
Tako se inače ne donose zakoni samo kod nas nego i u ostatku zapadnih liberalnih režima. Zbog toga znamo slučajeve kada bi se javnost uključila u raspravu o nekom zakonu samo da bi njeni prijedlozi bili odbačeni. Oni bi bili odbačeni jer ih nisu pisali „stručnjaci” i jer se vodila „populistička” kampanja s određenim ciljevima. Ukratko upućivanje zakona u javnu raspravu je vrlo slično našim državnim natječajima. Svi se mogu natjecati, ali znamo tko će na kraju pobjediti.
Sve u svemu prijedlog izmjena zakona o internacionalnom usvajanju je prošao javnu raspravu i sljedeći tjedan će završiti u Saboru. Što će se dodavanjem novog članka u Zakon promjeniti ? Pa baš ništa jer to nikome od zainteresiranih to nije niti potrebno.
Novi članak Zakon će govoriti da će se međunarodno posvojenje priznati ako je posvojitelj podnio i dokaz o legalizaciji. Problem je da su tako radili i do sada pa je stoga zakon promjenjen da se baš ništa ne bi promjenilo.
Jedina stvarna promjena ispadne da posvojitelji moraju biti upisani u registar potencijalnih posvojitelja Hrvatske. Na taj način se po riječima ministra Malenice povećava pravna sigurnost kod posvajanja djece iz država koje nisu potpisnice Konvencije.
Mi ovdje smatramo da bi se proces kod posvajanja djece iz tih država trebao dodatno regulirati u cilju smanjivanja mogućnosti za nepravilnost. Time želimo reći da smatramo kako bi se trebao donijeti i članak 71b koji bi glasio u stilu:
„posvojenje djeca iz država koje nisu potpisnice Konvencije treba potvrditi veleposlanstvo te države koje je odgovorno za Hrvatsku. Upit o vjerodostojnosti potvrde treba poslati nadležno ministarstvo u nadležno veleposlanstvo”.
Na taj način bi bile regulirane sve sive zone posvajanje djece iz država koje nisu potpisnice Internacionalne konvencije o usvajanju djece.
Ovaj tekst predstavlja naš doprinos raspravi o donošenju novog zakona o čemu se raspravlja u Saboru.