Kongo

  Kongo ili punim imenom Demokratska republika Kongo je država u ratu koji traje više od 25 godina. Ukratko riječ je o državi u dubokim problemima koji su započeli još dobivanjem neovisnosti.

  Povijest Konga je u određenom smislu povijest genocida. Moderni, današnji stanovnici Konga su se počeli naseljavati na njegovom području oko 500 godine prije Krista. U svom naseljavanju, u svojoj migracija s područja današnje Nigerije oni su istrebljivali autohtone stanovnike. Zbog toga danas u Kongu jedino žive pripadnici Bantu naroda ili drugim riječima one koje najčešće nazivamo crncima.

  Iz zapadne perspektive jedina važna država koja u srednjom vijeku tamo nastaje biva Kraljevstvo Konga. Govorimo iz zapadne perspektive pošto se ono nalazilo na modernom teritoriju Angole, Demokratske Republike Kongo i Republike Kongo. To Kraljevstvo je bilo vazal Portugala koji ću ga nakon pobune 1914 godine anektirati.

   Za razliku od stanovnika tog relativno sretnog područja najveći dio modernog Konga potpada pod vlast zloglasnog belgijskog kralja Leopolda II. Njegova vladavina, njegova pa gotovo genocidna vladavina traje od 1877 do 1908 godine kada današnji DR Kongo postaje belgijska kolonija.

  To vrijeme belgijske kolonijalne vlasti je ujedno zlatno doba današnjeg DR Konga. To je bilo vrijeme gradnje gradova i sveopće infrastrukture. Da pri ovoj izgradnji se nije mislilo na dobrobit stanovništva nego na što efikasnije upravljanje kolonijom i izvlačenje mineralnog blaga, ali to ne mijenja osnovne činjenice.

  30 lipnja 1960 godine Belgija daruje neovisnost Kongu nakon čega počinju svi njegovi problemi. Proglašenje neovisnosti biva popraćeno početkom građanjskog rata. Kako bi u njemu pobjedila „prava strana” biva poduzeto baš sve. Među ostalim nad Kongom biva ubijen i generalni sekretar Ujedinjenih naroda koji je tamo došao u cilju postizanja mirovnog dogovora.

  Taj pravi čovjek biva od Zapada postavljen Joseph Mobutu kojim potom vlada sve do 1997 godine. Njegova vladavina predstavlja školski primjer efekta ekonomski loše korupcije. Kada to govorimo mislimo u pravom smislu te riječi pošto se ovog diktatora uspoređuje s indonezijskim diktatorom.

  Mobutu je krao na masivnoj skali i sav pokradeni novac slao na bankovne račune u Europi. S druge strane Suharto koji u isto vrijeme vlada Indonezijom masovno krade novac i potom ga reinvestira u gospodarstvo. Zbog toga Indonežani svog diktatora zovu ocem industrijalizacije dok Kongožani svog smatraju lopovom.

  Joseph Mobuto na kraju biva oboren 1997 godine u Prvom afričkom ratu koji nosi ime Prvi kongoležanski rat. Rat završava instaliranjem Laurenta Kabile za diktatora Konga 1997 koji praktički odmah postaje „nezahvalan” prema Ugandi i Ruandi koji su ga postavili na vlast.

  Iz tog razloga Uganda i Ruanda 1998 godine započinju Drugi afrički rat/Drugi Kongoležanski rat u koji se uključuje pola Afrike. Na strani Konga su se u ovom ratu prije svega borili Angola, Zimbabwe i Nambiji kojima su dodatno pomagali Čad, Sudan, Centralnoafrička republika i Libija. Oni su branili DR Kongo od vojne invazije Ugande, Ruande i Burundija koji su se u doba najvećeg uspjeha međusobno zaratili oko podjele plijena.

  Kongo je pobjedio u ovom ratu tijekom kojega je navodno počinjen i genocid Pigmeja, ali i dan danas teško kontrolira istočne dijelove države. Ukratko Kongo je propala država koja ima priliku za svoju političku i ekonomsku stabilizaciju, ali da li će je iskoristiti biva drugo pitanje.

  Time smo htjeli ukazati da je DR Kongo puno toga, ali nije stabilna država. Nakon toga biva važno napomenuti da on nije potpisnik haške konvencije o međunarodnom usvajanju djece. On nije potpisao tu konvenciju i niti ništa sličnog tome.

  Zbog toga je nama ovdje nejasno zašto bi netko išao usvajati dijete u Kongo. Po nama onaj tko želi usvojiti dijete iz subSaharske Afrike bi trebao ići u Burkinu Faso, Zambiju ili Namibiju. Ako to ne želi onda ima još cijeli tucet drugih država kao na primjer Mali, Niger, Kenija…

  Prva grupa afričkih država koje smo naveli su potpisnici Haške konvencije u internacionalnom usvajanju djece. Druga grupa navedenih država su djelomični potpisnici tih konvencija, a na kraju naravno postoji i treća grupa koji ih uopće nisu potpisali.

  Zašto ljudi idu usvajati djecu u ovu treću grupu država ili još bolje zašto Hrvatska dopušta usvajanja iz tih država bi nam trebala vlada odgovoriti !? To bi nam mogao odgovoriti i predsjednik Milanović koji se nikada ne slaže s Plenkovićevom vladom osim u ovom slučaju.

  Za kraj ćemo samo navesti da je DR Kongo po riječima naše državne tajnice zabranila strancima usvajati djecu. Mislimo da je time sve rečeno.