Vladavina stručnjaka
Vladavina stručnjaka je jedan od pojmova koji se danas koristi za zapadne neoliberalne demokratske režime. Prvi problem s tim pojmom je da nije riječ o originalu. Problem se nalazi u tome da je tako SSSR objašnjavao svoj režim, a svi znamo kako je sve završilo.
Drugi i puno važniji problem bi bio da većina tih navodnih stručnjaka u stvarnosti nema pojma. Potom imamo one koji su stvarni stručnjaci, ali njih su već pod svoje uzeli korporacije i lobisti. To su jedni od osnovnih razloga zašto vladavina stručnjaka dokazano ne funkcionira.
Mi pri tome ne smijemo zaboraviti niti obične ljude koje ti isti stručnjaci prikazuju kao glupane. Bili oni pametni ili glupani je potpuno nevažno. Jedino je važno da oni jako dobro znaju što je u njihovom interesu i interesu njihovih obitelji.
Jedan od stvarno bezbrojnih primjera toga su nam prosvjedi koji su se 1999 održali u Seattlu protiv WTO. U stvarnosti govorimo o velikim prosvjedima protiv globalizacije.
O tim prosvjednicima su mediji 1999 godine pisali lažne vijesti ili ih ako ništa drugo ismijavali. The New York Times je te 1999 lagao kako bi ocrnio prosvjednike što nas 2021 više ne iznenađuje. Ovaj važni medij je bio izašao s lažnom viješću da prosvjednici koriste molotovljeve koktele. Dva dana kasnije nakon što je ta vijest obišla svijet The New York Times se izvinio zbog pogreške. Tada su napisali da prosvjednici ne koriste molotovljeve koktele.
Osim medija tako je reagirao i sam grad Seattle. Tijekom prosvjeda s ciljem zastrašivanja demonstranata on je počeo s njihovim protuzakonitim uhićenjima. Na kraju će zbog ovih protuzakonitih uhićenja Seattle platiti financijske odštete uhićenima. U određenom smislu ove dvije priče nam govore kako je režim reagirao na prosvjednike koji se protive stručnjom mišljenju da je globalizacija dobra.
Među demonstrantima 1999 godine u Seattlu neupitno nalazimo čudake koji se zalažu za kornjače ili nešto drugo. Oni su poslužili medijima kako bi se prosvjednike ismijavalo s ciljanim ignoriranjem normalnih zabrinutih građana. Među prosvjednicima smo tako imali radnike iz čeličana, strojare i osobe sličnih zanimanja.
Oni su znali da će daljnja globalizacija uništiti njihova radna mjesta i pri tome su bili u pravu. Taj zaključak se danas malo tko usudi osporavati pa se na mjesto toga raspravlja o broju uništenih radnih mjesta. Raspravlja se da li je na primjer SAD izgubio zbog globalizacije 3 5 ili 10 milijuna radnih mjesta.
Ono oko čega postoji relativni konsenzus bi bio da je globalizacija smanjila stvarne plaće zapadnih radnika. To stručnjaci navodno nisu znali. Kako nisu za to znali oni su ostali šokirani bijesom Amerikanaca protiv globalizacije tijekom izbora 2016 godine.
Ukratko prosvjednici protiv globalizacije prije više od 20 godina nisu bili glupi nego su bili u pravu. To danas priznaju i zapadne, „stručne” vlade čija nova politika postaje povratak strateške industrije na nacionalni teritorij. Ovo priznanje nam dolazi nakon što je zapad za judine škude prodao svoju tehnološku, gospodarsku prednost.
Kao što je rečeno u knjizi 25 godina Europske unije:
„Prevladavajući arogantni pogled elite je da prosječni građanin, prosječni glasač ne zna što je dobro za njega. Na žalost po njih empirijski dokazi ukazuju da taj od njih prezreni čovjek zna svoje vrijednosti i zna što je u njegovom interesu. Jasni analitički dokazi stvoreni na osnovu 30 godina nam ukazuju na da je javnost sigurniji čuvar vlastitih interesa od elite. Riječ je o eliti koja je izgubila potpuni doticaj s realnošću,ali koja i dalje propovjeda da štiti interese javnosti”