Uništavanje dokumenata

  Uništavanje dokumenata je klasičan način funkcioniranja Europskih institucija. Činjenica da je uništavanje dokumenata blago govoreći pravno upitan način obavljanja poslova nikoga stvarno ne zanima.

  Jučer smo govorili o izbjegavanju plaćanja poreza i kako je OECD u službenim dokumentima govorio o Europskoj uniji. Pa njemu je Europska unija pa praktički kriminalna organizacija stvorena s ciljem protuzakonitog izbjegavanja plaćanja poreza.

  Nakon ove odluke, presude Europska unija je djelomično, minimalno promjenila svoje zakone. S tim promjenama ona ih je uskladila s minimalnim zahtjevima OECD-a i tako tiho zatvorila ovo pitanje.

  Ono pitanje koje nije zatvoreno bi bilo kako je bilo moguće donositi takve europske zakone ? Jedan od mogućih odgovora na ovo pitanje bi nam mogli dati europski dokumenti kada ih Europska unija ne bi uništavala.

  Uzmimo ponovno tako primjer kontroverznog Europskog suda pravde. On je kao što svi znamo presudio protiv Poljske nakon čega su je eurofili počeli linčovati. U tom medijskom linčovanju oni su ignorirali baš sve. Oni su ignorirali Njemačku koja je odbila prihvatiti odluku ovog suda i povukli crtu u Poljskoj po pitanju zaštite europskog pravnog sustava.

  U tom svom vikanju oni su zaboravili da se prije svega Europski pravni sustav štiti u Europskim institucijama. Pošto Europske institucije ignoriraju odluke Europskog suda pravde trebali bi se upitati zašto bi ih članice trebale poštivati.

  Još 2011 godine Europski sud pravde je tako bio presudio da se javnosti mora dopustiti pristup o glasovanju članica u Europskom vijeću. Drugim riječima građani članica imaju pravo znati da li su njihove vlade podržale ili se protivile nekom europskom zakonu.

  Odgovor Europske unije na ovu presudu je bio da se prestane voditi evidencija o glasovanju u Europskom vijeću. Drugim riječima odlučili su se praviti da ne znaju koju poziciju zastupa koja članica na sastancima Europskog vijeća. Danas 10 godina kasnije, deset godina nakon presude Europskog suda pravde Europska unija ju ne provodi !?

  Ne samo da ona ne provodi tu odluku nego se bavi masivnim uništavanjem svih svojih „nevažnih” dokumenata. Po Europskoj direktivi, zakonu iz 2001 godine praktički svi dokumenti europskih institucija trebaju biti javno dostupni. Jedini dokumenti to nisu bivaju oni koji nose oznaku tajnosti.

  Tako glase Europski zakoni koji se iznimno razlikuju od prakse. Za početak Europske institucije smatraju sms-ove, viber, whatsapp i messenger poruke koje šalju i primaju njihovi dužnosnici nevažnima. U skladu s tim te poruke se automatski uništavaju !?

  Po pravilima Europske komisije jedini podaci koji se čuvaju trebaju istovremeno ispunjavati dva kriterija. Prvi kriterij je da sadrže važne informacije, a drugi da nisu kratkovječne (viber, whatsapp…).

  U skladu s tim kriterijima razgovor predsjednice Europske komisije direktora Pfizera o nabavi gotovo 2 milijarde doza nije sačuvan. Taj razgovor ispunjava prvi kriterij za čuvanje jer je riječ o važnoj informaciji, ali ne i drugi. On ne ispunjava drugi jer se vodio tekstualnim porukama pa je stoga uništen.

  Ta i slične odluke Europske komisije su političkim riječnikom upitne, a uličnim protuzakonite. One su protivne europskim zakonima koji jasno govore da svi dokumenti vezani s politikama, akcijama i odlukama moraju biti dostupni javnosti.

  Umjesto da ovi podaci budu dostupni javnosti Europska komisija ih svakog mjeseca uništava. Čovjek bi rekao da ih uništava kako bi prikrila svoje pravno upitne radnje. Kako drugačije objasniti uništavanje dokumenata vezanih s nabavom Pfizer cjepiva ili o izbjegavanju plaćanju poreza ?

  Razmislimo o tome sljedeći put kada se Europske institucije i eurofili pozovu na Europski pravni sustav !?