Trianon i Hrvatska

Prije par dana se obilježilo 100 godina od trajne Mađarske traume, od potpisivanja Trianonskog mira. Tim mirovnim sporazumom Mađarska je izgubila veliki dio svog teritorija u koji tada nije spadala Hrvatska, što veliki broj današnjih Mađara potpuno ignorira u modernoj reinterpretaciji tadašnjih događa pa je red podsjetiti se tih dana.

Prvi svjetski rat je možemo slobodno reći završio 29 rujna 1918 godine kada Bugarska izdajuću svoje saveznike sklapa mir s silama Antante i iznenada povlači svoju armiju s linije Solunske fronte. Ta odluka, to otvaranje linije fronte francusko-srpskoj vojsci je odmah primljena u Beču i Berlinu kao kraj rata pošto su bili svjesni da nemaju dovoljno vojske za formiranje nove fronte. 15 dana kasnije Austro-Ugarsku,a ubrzo potom i Osmansko carstvo su zatražili od Antante mirovne uvjete.

Formalno Austro-Ugarska ili preciznije samo Austrija je potpisala vojno primirje 03. studenog 1918 godine, dok je tadašnja Mađarska u trenutku ludila očekivala da će dobiti povoljnije uvjete što kasnije potpiše primirje tako da je ono sklopljeno tek 13. studenog 1918 godine u Beogradu.

To je bilo doba kada je već Austro-Ugarska,a u skladu s tim i unija između Hrvatske i Ugarske bila ukinuta. Ta unija nejednakih partnera koja je bila sklopljena 1868 godine u svom prvom članku ustava je imala jasno napisano da je riječ o državnoj zajednici Kraljevine Ugarske na jednoj strani i Kraljevine Hrvatske, Slavoniji i Dalmacije na drugoj strani. U skladu s tadašnjim ustavom ova unija je imala 3 parlamenta. Prvi je bio Sabor, drugi je bio mađarski parlament, a treći je bio zajednički parlament Ugarske i Hrvatske u Budimpešti koji se sastajao kada su rješavana zajednička pitanja i u kojemu su Mađari imali nadmoć. Hrvatska je u ovoj političkoj zajednici ima vlastitu vojsku (domobrane), vladu s 4 ministarstva (unutrašnji poslovi, religija i edukacija, pravda, gospodarstvo), i vlastite putovnice.

U doba potpisivanja primirja Ugarske i Antante Hrvatska je već bila odlukom Sabora 29 listopada 1918 napustila zajednicu s Mađarskom što je dočekano s oduševljenjem od strane građana Zagreba. Već sljedeći dan tu odluku je bio izglasao i mađarski parlament čime je politička zajednica Ugarske i Hrvatske nakon više od 900 godina ukinuta. To je ujedno bilo vrijeme kada je poništena takozvana riječka krpica, kada je Rijeka i službeno odlukom ostatka carske vlade u Beču 30.10.1918. godine vraćena matici Hrvatskoj.

Realno govoreći tadašnja Hrvatska suočena s katastrofalnom situacijom, prodorom srpske vojske s istoka i talijanske vojske s zapada na svoj teritorij je bila prisiljena ući u Jugoslaviju dok je s druge strane Mađarska nastavila donositi katastrofalne političke odluke.

To Mađarsko odugovlačenje potpisivanja mira je rezultiralo gubitkom Bačke u korist Srbije/Jugoslavije iako su Mađari tamo bila najveća nacionalna skupina, a Srbi tek 17 % stanovnika, a slično se dogodilo i s Sjevernom Transilvanijom.

Tokom sljedeće 1919 godine Mađarska će se zaratiti s Rumunjskom i novostvorenom Čehoslovačkom što je dodatno stvorilo želju u članicama Antante da kazne ovu ratobornu državu koja je imala čak i komunističku revoluciju što će na kraju rezultirati formiranjem današnjih granica Mađarske.

Red je sada na kraju upitati se zašto naša vlada diplomatski ne reagira na ove poruke koje dolaze iz Mađarske. Odgovor ministra Butkovića je bio ispravan, ali to nije bio službeni diplomatski protest Republike Hrvatske u sklopu kojeg bi trebala Mađarskoj biti uručen i ustav Hrvatsko-Ugarske države iz 1868 godine. Zanimljivo pitanje bi bilo da li će Hrvatska šutjeti kada Mađarska dovrši gradnju spomenika s imenima „izgubljenih” mjesta na kojima će neupitno biti i ona iz Hrvatske.