Tri priče
Danas donosimo tri priče o tome kako je ukidanje USAID pomoći utjecalo na nevladine, izvinite htjeli smo reći vladine organizacije u svijetu.
Jedna od prvih odluka Trumpove administracije je bila ona o ukidanju USAIDa pomoći svijetu. Riječ je bila o odluci donesenoj u skladu s željama birača, Amerikanaca koja ima diplomatske implikacije. Budimo iskreni pa priznajmo da je USAID bilo oruđe američke vanjske politike,a u međuvremenu je postalo i puno više.
Prva priča nas vodi u Latinsku ameriku, u napuštenu zračnu luku Kolumbije. Tamo je stvoreno izbjegličko naselje u kojemu sada godinama već živi više od 9 000 osoba. Krajem prošle godine se 20 različitih humanitarnih organizacija bavilo pomaganjem stanovnika zračne luke. Nakon prestanka američkog državnog financiranja sve te organizacije i humanitarci su pokupili prnje i otišli.
Osim što su otišli oni su nastavili voditi kampanju za obnovu američkog financiranja. Formalno oni ju vode za pomoć jadnim ljudima, a neformalno i za sebe pošto je 1300 djelatnika „nevladinih” organizacija ostalo bez posla. Dalje se navodi kako Kolumbija odbija pomoć tamošnjim prije svega izbjeglicama iz Venecuele i kako se žene prostituiraju da bi zaradile za život.
Nakon kolumbijske priče odlazimo u Ukrajinu gdje imamo malo drugačiju situaciju. Ukidanje USAID pomoći još nije aktivirano po pitanju lijekova koji spašavaju živote. Zbog toga SAD i dalje financira takozvane nevladine organizacije koje se u Ukrajini bore protiv AIDS-a.
Trenutačno je do 30.09.2025. osigurano američko državno financiranje borbe protiv ove bolesti u Ukrajini. Što će biti kasnije nitko ne zna i to je ono što brine vladine, izvinite htjeli smo reći nevladine organizacije.
Po njima američki novac je tijekom posljednjih 20 godina zaustavio, usporio širenje sida epidemije u Ukrajini. Prestankom američkog financiranja će sav taj trud i uloženi novac propasti.
Za kraj sada putujemo u Afriku gdje su USAID i europske države slale novce za borbu protiv gladi. Zbog prestanka dolaska je na primjer humanitarna organizacija Helen Keller International prestala hraniti 5.6 milijuna gladne djece u Nigeriji. Istovremeno je u Sudanu potresenim građanskim ratom prestankom dolaska američkog novca zatvoreno 80% javnih kuhinja.
U osnovni „nevladine” organizacije nam govore da će prestanak dolaska američkog novca dovesti do smrti stotina tisuća djece. Kada tome dodamo i odluku europskih država da smanje financiranje možda dođemo i do milijun umrle djece godišnje čije živote se moglo spasiti.
Ove tri priče predstavljaju osnovne argumenta paradržavnih organizacija zašto ih SAD treba nastaviti financirati. One ne objašnjavaju zašto na primjer afrička sila Nigerija odbija financirati vlastitu gladnu djecu. Isto tako one ne objašnjavaju zašto Zapad treba financirati one koje ne financiraju niti vlastite države. Po nama rad tih paradržavnih organizacija se temelji na ideji bremena bijelog čovjeka, iako to ne smiju reći na glas.
Druga stvar koju ne navode te organizacija koje sisaju državni novac je sve ono za što se on troši. Oni govore o jadnim izbjeglicama, jadnoj djeci, jadnim bolesnicima, ali nikada ne navode da je USAID financirao 707 „neovisnih” medija.
Ukratko oni se igraju emocijama kako bi utjecali na SAD da obnovi USAID koji će ponovno pomagati one kojima je pomoć nužna i prati mozak drugima.