Rezolucija Informbiroa

  Rezolucija Informbiroa donesena 28 lipnja 1948 godine na zasjedanju u Bukureštu je predstavljala samo četvrti korak svađe Staljin-Tito. Raniji korak je bila pozivnica Staljina kojom se zatražilo da delegacija Jugoslavije učestvuje na zasjedanju. Centralni komitet Jugoslavenski komunista je nakon svog zasjedanja poslao odbijenicu koja je u Moskvu stigla 21 svibnja 1948.

  Razloga za svađu između Staljina i Tita je stvarno bilo više nego dovoljno. Nakon pobjede nad Hitlerom u Drugom svjetskom ratu Staljin je započeo vođenjem realistične vanjske politike. Osnovu te politike je predstavljalo znanje da je SSSR poharan u ratu, relativno tehnološki zaostao za SAD i da ujedno gladuje (1946 i 1948).

  Krenuvši s te pozicije on nije htio povlačiti poteze koji će razbjesniti SAD i Veliku Britaniju nego je težio koliko je to moguće suradnji s njima. Pričajući s liderima zapadnih komunističkih partija Staljin je u razdoblju 1945-48 govorio „Vama nije potrebna revolucija, građanski rat i diktatura proletarijata. Vi trebate polako evoluirati svoj sistem prema socijalizmu” (govor Britanskim Laburistima 08 srpanj 1946).

  Onima koje Staljin direktno kontrolira, znači od njega instaliranim komunistima u Poljskoj, Rumunjskoj i slično govorio je sličnu priču. Njima je pričao „nacionalizirajte velike posjede, ali nemojte graditi kolhoze i uvoditi jednopartijski režim. Privatno vlasništvo trebate poštivati, a politički programi trebaju izgledati demokratski”

  Primjer funkcioniranja Staljina u ovo doba nam daruju izbori u Mađarskoj održani 1945 godine na kojima Komunistička partija osvaja samo 17 % glasova. Kasniji izbori u Rumunjskoj (1946) i Poljskoj (1947) nisu bili niti slobodni niti pošteni, ali postoji konsenzus da su Komunisti i njihove koalicije osvojili 40-50 % glasova. Druga stvar bi bila da je to prikazano kao da su osvojili 70 ili 80 %.

  Za razliku od znači višestranačkih izbora održanih u državama pod Staljinovom kontrolom izbori u Jugoslaviji 1945 su bili jednopartijski. Tito je te „izbore” održao protiv svih međunarodnih dogovora kojih se trebao pridržavati što je bilo protivno Staljinovoj viziji.

  Drugi problem između njih dvoje biva Titova odluka o podršci Grčkim partizanima što je bilo protivno dogovoru SSSR-a i Velike Britanije. Općenito gledajući u svojoj vanjskoj politici Tito je zauzeo ratoborno stajalište protiv Velike Britanije i SAD-a čega se Staljin užasavao. Najbolji primjer tadašnjeg sovjetskog izbjegavanja sukoba je bilo povlačenje Crvene armije iz Iranskog Azerbejdžana 1946 godine nakon pritiska iz SAD.

  Treći, a ujedno i najvažniji razlog za rezoluciju Informbiroa je bila želja Tita na anektira Albaniju. U prosincu 1947 godine Beograd je bio pozvan da pošalje delegaciju u Moskvu povodom jugoslavenskih kritika ruskih savjetnika u Albaniji. Na sastanak koji se održao 17 siječnja 1948 jugoslavenska delegacija je došla s zahtjevima za dostavu industrijskih proizvoda, oružja i municije. Tamo ih je zaskočio Staljin izjavom:”Mi nemamo interesa za Albaniju. Mi Vam dopuštamo da progutate Albaniju”. Milovana Đilasa je ta izjava šokirala pa je izjavio:”Albanija će postati dio federacije” na što Molotov govori „Da, da to je gutanje Albanije”.

  Nakon sastanka misleći da ima dopuštenje Staljina za aneksiju Albanije Tito 19 siječnja 1948 šalje diviziju JNA u Korce. Riječ je o inače o gradu i regiji na jugoistoku Albanije koja graniči s Grčkom i SR Makedonijom. Službeni jugoslavenski razlog za ovu vojnu avanturu je bio „zaštita” Albanije od Grčke invazije u što nitko nije vjerovao.

  Reakcija Staljina je bila munjevita pa je 10 veljače 1948 održan novi sastanak u Moskvi. Tijekom sastanka Staljin je vikao „Niti jedna jugoslavenska divizija ne smije biti poslana u Albaniju”. Na tome nije stao nego je dodao „niti jedan naš vojnik nije u Kini,a gledajte kako oni pobjeđuju” i „Vi trebate naučiti Albance da se bore pa će se oni sami braniti od kapitalističke agresije”.

  Nakon ovog „pranja” predstavnici Jugoslavije su započeli s samokritikom na što im je odgovoreno da to nije dovoljno. Na kraju su čak potpisali i tajni sporazum po kojemu obećavaju da će se u svim vanjskopolitičkim pitanjima konzultirati s Moskvom.

Tito je reagirao na ovaj sastanak „nervnim slomom”. U telegramu poslanom Kardelju u Moskvi on govori:”Albanska armija ne postoji. Sovjetski instruktori u Albaniju su niš koristi i trebali bi slušati Jugoslaviju”.

  Nakon povratka delegacije u Beograd održan je sastanak Jugoslavenskog komunističkog vrha na kojemu je Tito kritizirao SSSR. On tada izjavljuje:

1) Sovjeti nam neće pomoći u izgradnji jake armije

2) Nemojmo više slati mlade na školovanje u SSSR

3) Naša partija se treba držati vlastite partijske linije.

  Tome sastanku treba dodati i zasjedanje Centralnog komiteta održano 01 ožujka 1948. Zasjedanje je zaključeno s zaključkom da Jugoslavija ima pravo raditi što želi u Albaniji i da Staljin griješi.

  Nakon ovog zasjedanja i dužeg razmišljanja Staljin 27 ožujka 1948 godine šalje pismo kojim osuđuje Titov režim. Potom će uslijediti drugo pismo 04 svibnja i potom treće 19 svibnja s pozivom za sastanak Informbiroa.

  Ta sva pisma je Titov režim odbio pa je 28 lipnja 1948 godine donesena Rezolucija Informbiroa.

Pri pisanju teksta je korištena knjiga Norman Naimark:The Postwar Struggle for Sovereignty

5 1 vote
Article Rating
Registracija
Obavijest
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments

Copyright © 2020 · Sva prava pridržana · Hladna Istina