Postoji li sloboda govora u Europskoj uniji ?

Jedna možda istinita, a možda i ne gotovo pola stoljeća stara priča nam govori o sovjetskom diplomatu kojeg američki novinari bombardiraju zbog nepostojanja slobode govora u SSSR-u na što on odgovara:”Mi imamo slobodu govora. Ako u svom govoru osoba konstantno zauzima pozicije protivne državnima ona će biti u zatvoru, ali će i dalje moći govoriti što želi”. Takva je bila sloboda govora u vrijeme komunizma pa je red sada vidjeti kakva je danas u Europskoj uniji.

Tokom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća u zapadnom svijetu se bila otvorila vatrena diskusija o prvom ograničenju slobode govora, o zabrani poricanja holokausta. Tada je bezbroj intelektualaca ustalo protiv ovog ograničavanja vrlo dobro znajući da ono neće biti niti prvo niti posljednjo. Danas čuveni Noam Chomsky je tada preko medija vikao:

„Za mene je skandal da više od 2 stoljeća nakon što je Voltaire branio pravo slobode govora onih čije je pozicije prezirao mi diskutiramo o tome. Mi činimo lošu uslugu žrtvama holokausta kada preuzimamo doktrinu njihovih ubojica”. Bez obzira na sve tadašnje intelektualne proteste velika većina članica Europske unije danas imaju zakon o zabrani poricanja holokausta,a to je postao samo početak ukidanja slobode govora u Europi.

Normalni nastavak te prvobitne zabrane predstavlja činjenica da danas u Europskoj uniji postoji minimalno 16 direktiva koje govore da je zabranjeno nekoga mrziti zbog boje kože, nacionalnosti, nacionalnih korjena, religije, spola, roda ….. Velika većina nas je te zabrane potpuno ignorirala jer se s njima nismo sreli u stvarnom životu, ali situacija se danas mijenja kada one stupaju na snagu i na internetu. Osnovnu ideju da su te zabrane navodno nastale iz humanih razloga danas potkopava situacija u Francuskoj i tamošnja namjera donošenja novog zakona kojim će se dodatno zabraniti sloboda govora.

Francuski predsjednik Macron je krajem prošlo godine odlučio postaviti bivšeg ministra financija i glasogovornika vlade Benjamin Griveaux za kandidata vladajuće stranke na izborima za gradonačelnika Pariza. Ta kandidatura je na kraju propala jer je izašao u javnost video koji je oženjeni Griveaux poslao jednoj mladoj ženi. Problem s videom je da on u njemu mastrurbira pa je ubrzo njegova daljnja politička karijera bila uništena. Kako bi se spriječilo ponavljanje sličnih „nepriličnih” događaja Francuska je odlučila donijeti u travnju novi zakon kojim će se daljnje ograničiti sloboda govora. Taj zakon se ne tiče zaštite slabašnih manjina, nego političara pa humanizam nema nikakve veze s tim.

Slična situacija se dogodila u Njemačkoj 2016 godine nakon što su tamošnji stanovnici na internetu počeli izražavati bijes na vladinu politiku primanja više od milijuna migranata iz većinskih muslimanskih država. Kada je vlada shvatila da su suočeni s bijesom Njemaca ona nije promjenila svoju politiku nego je donijela represivni zakon o slobodi govora na internetu. Po tom njemačkom zakonu Facebook, Twiter i drugi internet portali su dužni pobrisati govor mržnje u roku od 24 sata, a potom osobe koje su tako nešto napisale mogu biti izloženi represivnoj sili države. Taj zakon je bio osuđen praktički od svih stručnjaka koji su ga nazvali diktatorskim što je ubrzo potvrđeno kada su ga Rusija, Bjelorusija, Vijetnam, Venezuela, Kenija, Etiopija i druge ne baš demokratske države kopirale u svoje zakonodavstvo. Po očekivanju taj zakon biva kasnije potvrđen i od Europske unije, tako da je na njenom cijelom teritoriju on stupio na snagu.

Danas kada državni komentatori zagovaraju kako se u ime zaštite demokracije treba ograničiti da ne kažemo ovdje ukinuti sloboda govora parafrazirati ćemo jednu staru priču o državnom teroru:

Prvo su došli po mog susjeda jer je govorio protiv LGBT zajednice. Ja sam šutio jer nisam imao ništa protiv njih.

Potom su došli po mog prijatelja jer je govorio protiv migranata. Ja sam šutio jer nemam ništa protiv njih.

Sljedeći put su došli po mog drugog susjeda jer je govorio protiv ekološkog pokreta. Ja sam šutio jer podržavam zaštitu prirode.

Na kraju su došli po mene i svi su šutjeli jer više nitko nije ostao da bi protestirao.

Nešto slično je George Washington puno jasnijim riječima i bez ikakvih alegorija izjavio 17.03.1783:

„Zabrana ljudima da izraze svoje osjećaje može završiti s najozbiljnijim posljedicama. Nema nikakve veze koji će biti razlog za tu zabranu jer kada je sloboda govora oduzeta mi možemo biti vođeni kao ovce glupo i tiho na klanje”