Pobuna Nove Kaledonije

  Nova Kaledonija je ponovno protresla malenu Francusku koja svake godine guši nerede u svojim kolonijama. Pobuna Nove Kaledonije po pitanju tamošnjeg novog izbornog zakona se mogla očekivati pa je pravo pitanje što su mislili u Parizu ?

  Priču o Novoj Kaledoniji započinjemo prije 40 godina kada su zahtjevi za neovisnost postali dovoljno jaki da ih Francuska uvaži. To je dovelo 1987. do referenduma na kojemu stanovnici glasuju za ostanak u sklopu Francuske, ali on nije smirio situaciju.

  Zbog toga 1998. Francuska s zagovornicima neovisnosti potpisuje sporazuma u kojemu omogućava 3 referenduma o neovisnosti. Prvi od njih će moći održati 2018. dok istovremeno na njemu mogu glasovati samo osobe koje su 1997. živjele na Novoj Kaledoniji.

  To dovodi do referenduma na zahtjev zagovornika neovisnosti koji su održani 2018., 2020. i 2021 godine. Na svima njima su stanovnici glasovali za ostanak u sklopu Francuske, ali to nije zaustavilo zagovornike neovisnosti. Njihova pozicija je da se treba glasovati dok glasači ne podrže neovisnost. Bez obzira na to politička situacija se smirila, normalizira i sve je više manje izgledalo OK.

  Tada na scenu stupa Francuska koja za svoju koloniju donosi novi izborni zakon. Riječ je o zakonu kojim se osobama što više od 10 godina žive na Novoj Kaledoniji dava pravo glasa. Nakon što je jedan dom parlamenta Francuske izglasovao taj zakon na Novoj Kaledoniji je izbila pobuna. Potpuno ignorirajući ovu narodnu bunu i drugi dom parlamenta u Parizu 15.05.2024. izglasuje novih izborni zakon čime jača tamošnju krizu.

  Lokalno, autohtono stanovništvo ove pacifičke kolonije se najoštrije protivi zakonu smatrajući da će on smanjiti njihov politički utjecaj. S tim njihovim zaključkom se u potpunosti slažemo !?

  Prvi odgovor službene Francuske na ove nemire, na ovu pobunu postaje proglašenje izvanrednog stanja na Novoj Kaledoniji. Ubrzo potom dolazi i do drugog odgovora pošto svi znamo da lokalni stanovnici nikada nisu krivi. Oni nisu krivi, oni nisu neprijatelji nego jedino naivci koji potpadaju pod utjecaj neprijateljske propagande.

  To znači da je u ovoj situaciji glavni krivac ispao Azerbejdžan koji je oprao mozak lokalnim stanovnicima. Riječ je o službenoj poziciji Pariza koji optužuje Baku za poticanje pobune putem svoje Baku Initiative Group. Ukratko pozicija Francuske je da ona ima pravo putem financiranja „nevladinih” udruga podržavati manjine u drugim državama, ali druge države to nemaju pravo u Francuskoj !?

  Kada preskočimo sva druga pitanja to je iz internacionalne perspektive problem francuskih optužbi Azerbejdžana. Gledajući ovu situaciju iz perspektive Azerbejdžana mi ćemo samo konstatirati da je riječ o odgovoru na francusku podrušku Armeniji i Grčkoj protiv Turske i Azerbejdžana.

  Nije nam teško zamisliti politički dogovor između Pariza i Bakua. Po tom dogovoru Francuska bi odustala od podrške Armeniji, a Azerbejdžan bi prestao podržavati pokrete za neovisnost francuskih kolonija. To je na kraju krajeva završni cilj Alijeva.

  Francuska je samo svojim novim izbornim zakonom za Novu Kaledoniju otvorila vrata Azerbejdžanu. Ukratko Pariz je trebao znati što će se dogoditi, on je znao što se događa prije drugog glasovanja u parlamentu, ali je nastavio po svome. Nastavio je po svome riskirajući nemire, pobunu u koloniji u kojoj se nalazi 25 % svjetskih zaliha strateški prevažnog nikla !?