Opsada

  Cijelu 2023 godinu traje azerbejdžanska blokada, opsada Nagorno Karabakha. S vremena na vrijeme netko na Zapadu pokrene ovu tematiku, ali ona ubrzo potom bude medijski „ubijena”.

  Priča o Nagorno Karabakhu je ujedno i priča o Lenjinu, Staljinu i komunizmu pošto ona tada započinje. Boljševici su smatrali nacionalizam nazadnim osjećajem koji će biti pregažen pomoću gospodarskog razvoja. U skladu s takvim razmišljanjem oni su poklonili provinciju Nagorno Karabakh gdje Armenci čine 80 % stanovnika Azerbejdžanu.

  Kada je donešena ta odluka čak su i Azerbajdžanci protestirali vičući da ona pripada Armeniji. Počevši od šesdesetih godina 20 stoljeća stanovnici Nagorno Karabakha i Armenija su „bezbroj puta” tražili vraćanje ove pokrajine od SSSR-a, ali…

  Stupanjem na vlast Gorbačova etnički mir koji je nametnuo totalitarni režim se raspao. 1987 godine parlament Nagorno Karabakha je protiv želje SSSR izglasovao ujedinjenje s Armenijom. Gorbačov je na kraju poništio tu odluku, ali ona je dovela do požara kojeg sada pale Azeri napadajući vlastite građane armenska nacionalnosti.

  To dovodi tijekom 90tih godina do rata u kojem pobjeđuje Armenija i potom do novog 2020. U tom novom ratu Azerbejdžan pobjeđuje Armeniju tako da sada s svih strana okružuje Nagorno Karabakh koji mu se nalazi na milosti i nemilosti.

  Tu situaciju Azerbejdžan odlučuje iskoristiti u prosincu 2022 godine kada započinje blokadu Nagorno Karabakha. Riječ je o blokadi, opsadi po pitanju koje su još početkom godine uzbunu dignuli UNICEF, USAID, Human Right Watch i Genocide Watch.

  Reagirajući na ovu opsadu Internacionalnu sud zabrinut za živote tamošnjih stanovnika naređuje 23 veljače 2023 Azerbejdžanu da ju prekine. Normalno Azerbejdžan je to odbio učiniti pa se stanje dodatno pogoršalo.

  Daljnje pogoršanje humanitarne situacije rezultirala nužnošću intervencije Europske unije. Do te “intervencije” dolazi krajem srpnja 2023 kada europski ministar vanjskih poslova „kritizira” tamošnju situaciju i traži od Alijeva da otvori Lachin koridor putem kojeg hrana i lijekove putuju u Nagorno Karabakh.

  Čak je i američka državna medijska kuća Radio Sloboda stala na stranu Armenaca u Nagorno Karabakhu. Oni tako navode da tamošnjih 120 000 stanovnika ima sve manje voća i kruha dok mliječnih proizvoda, ribe i piletine više uopće nema. Praktički istu situaciju po izvorima iz Ujedinjenih naroda tamo imamo po pitanju goriva i lijekova čime mislimo da sve biva rečeno.

  Po nama najzanimljivije u cijelog ovoj priči biva da su baš sve zapadne sile osudile azersku opsadu Nagorno Karakha. Nju su osudili SAD, Europska unija, Njemačka, Internacionalni sud, Europski sud za ljudska prava,… i ništa.

  Alijeva to sve ne zanima. On vrlo dobro zna da je ostvario vojnu pobjedu 2020 i on da Europska unija ovisi o njegovoj nafti i plinu. Isto tako nasljedni diktator Azerbejdžana vrlo dobro zna da 120 tisuća kršćana danas za Zapad vrijede puno manje od ilegalnih pretežno muslimanskih migranata.

  Drugim riječima on vrlo dobro zna da ga Zapad na riječima osuđuje dok u stvarnosti neće niti prstom mrdnuti !?