Naša društvena naivnost
Naša društvena naivnost je iznimno visoka bez obzira o kojoj tematici govorimo. Mi koji znamo kako sistem funkcionira ujedno znamo dobar dio njene realnosti.
Za početak ćemo ovdje spomenuti navodnu slobodu izražavanja u Hrvatskoj i svijetu. Jednostavno govoreći mi vjerujemo, a naši mediji potvrđuju ta uvjerenja o velikoj razlici između nas i zapada.
Na žalost te razliku u stvarnosti ne postoje bez obzira što propaganda tvrdi suprotno. Kao primjer situacije u Hrvatskoj po pitanju slobode govora možemo navesti primjer Elizabete Mađarević. Ona je suspendirana jer je na društvenim mrežama izjavila ono čemu se protivi njen poslodavac. Da je radila za privatnika, a ne državu bila bi automatski dobila otkaz, a ovako se godina povlačila po sudovima.
Elizabeta Mađarević smo uzeli kao primjer onoga što se dogodi s djelatnikom koji javno zastupa gledišta s kojima se ne slaže poslodavac. Njena gledišta sama po sebi niti nisu važna jer možemo naći i druga javno manje poznate slučajeve. Oni koji vjeruju da je tako nešto moguće samo u Hrvatskoj gadno griješe.
Nassim Nicholas Taleb (slika), tvorac pojma crni labud je o akademskim slobodama u Velikoj Britaniji izjavio: „Tipični britanski akademik radi na osnovu petogodišnjeg radnog ugovora. Zbog tog ugovora koji se obnavlja on živi u konstantnom strahu da će biti uhvaćen kršeći pravila. On je ranjiv na na najmanju optužbu tako da imamo izgrađen cijelu sustav koji terorizira njegov rad”.
To je situacija na zapadu, onom istom zapadu čiji režimi slave svoje slobode za razliku od represivnih režima. Ti represivni režimi koji ukidaju navodne akademske slobode su Mađarska, Turska, Kina, Rusija, ali nikad „zapad”. Sigurni smo da postoje razlike k odnosu prema akademskim slobodama zapada ili istoka, ali one su nevažne. Akademik koji nešto pogrešnog kaže na istoku može završiti u zatvoru, a na zapadu bez posla. To znači da ove slobode de facto ne postoje.
Drugi primjer o kojemu se kod nas puno priča je onaj korupcije. Hrvatska je navodno visoko, nenormalno korumpirano društvo. O tome nas redovno obavještavaju mediji koji tvrde da je to razlog zaostajanja Hrvatske skrivaći tako prave razloge. Tu borbu protiv navodne iznimne korupcije su neke proeuropske političke opcije navele kao svoj cilj.
Za razliku od te korumpirane Hrvatske na zapadu vladaju pravda i poštenje. To naravno funkcionira ako ne pogledamo ispod površine kada tamošnja korupcija počinje letjeti na sve strane. Dovoljno nam se sjetiti europske povjerenice Nellie Kroes koja 2014 godine donosi „direktivu” u ime zaštite Uber. Godinu dana kasnije nju je taj isti Uber zaposlio…
Službeno nije bila riječ o korupciji, kao i što svi drugi slični slučajevi navodno ne predstavljaju korupciju. Oni u stvarnosti predstavljaju korupciju na najvišem nivou o kojoj su napisane čak i studije. Zaključak jedne takve studije je da korporacije koje zaposle bivše europske komesare ostvare iznimni profit. Na žalost studija se bavi samo događajima nakon napuštanja dužnosti, a ne onima koje su donosili dok su na njoj bili.
Postoji puno stvari koje mi u Hrvatskoj ispravno osuđujemo zaboravljajući da se tako kreće svijet. U svojoj naivnosti mi vjerujemo da takve nepravilnosti postoje samo kod nas što predstavlja najobičniju laž.