Pravo na uvredu

  Bilo je davno jedno vrijeme kada su u Europi postojala dva politička sustava. U oba tadašnja politička sustava čovjek je mogao govoriti i misliti sve što želi. Ako bi govorio i mislio protiv prvog sustava on bi i dalje radio svoj posao, živio u svom domu dok bi u drugome on završio u zatvoru, ali mu nitko ne bi sprečavao da govori i misli što želi.

  Sve se to u Europi promjenilo krajem osamdesetih godina dvadesetog stoljeća kada se počelo kažnjavati negiranje Holokausta. Još 1981 godine slavni Noam Chomsky (slika iz tog doba) je povodom promjena po pitanju slobode izražavanja bio izjavio:

„Osnovno za slobodu izražavanja je da ne bude ograničena pogledima onih koji se slažu nego da oni koji zagovaraju univerzalno osuđene poglede imaju pravo da ih iskažu”.

  Kako je put u pakao popločen dobrim namjerama tako nas je put kojim smo krenuli zabranom negiranja Holokausta doveo u današnju situaciju. Iz te faze danas je Velika Britanija došla u situaciju da ima na snazi 35 akata parliamenta, 52 statutarna instrumenta, 13 kodeksa prakse, 3 kodeksa uputstava i 16 direktiva Europske komisije koje govore da je zabranjeno „mrziti” ikoga zbog njegove rase, boje kože, nacionalnosti, nacionalnih korjena, religije, ateisma, spola, roda, seksualne orjentacije, invaliditeta, godina starosti.

  Ta definicija „zabranjeno mrziti ikoga” je u pravnom smislu definirana govorom mržnje. Cambridge definicija govora mržnje glasi: „govor mržnje je govor koji izražava mržnju i poziva na nasilje prema osobi ili grupi koje se temelji na osnovi rase, vjere, seksualne orjentacije, spola i slično”. Govor mržnje je protuzakonit na području Europske unije.

  U skladu s svim tim zakonima i pravilima Velike Britanije, ali i Europske unije govor mržnje je ako ćemo slušati političare najrašireniji zločin protiv kojega se treba boriti svim zakonski i vanzakonskim sredstvima. Kako ova i slične puno preciznije definicije govora mržnje nisu zadovoljile potrebe u ograničenju slobode izražavanja Velika Britanija je donijela zakon govorima mržnje koji nisu kazneni, koji nisu protuzakoniti.

  Primjer situacije u Velikoj Britaniji nam daruje kompletni policijski podaci za 2019 godinu koji govore o 120.000 nezločina govora mržnje. To je službena britanska policijska definicija koja je stupila na snagu 2014 godine,a ne izmišljeni podatak koji zvuči kao pojam zlomisao iz knjige 1984 godina. Jedan od najboljih primjer tih nezločina mržnje nam dolazi iz veljače 2020 godine kada britanski sud presuđuje da je policija protuzakonito maltretirala bivšeg policajca Harry Millera zbog onoga što je zakonito pisao na Twitteru. Ti nezakoniti postupci policije su se ticali višekratnog uznemiravanja na radnom mjestu i u vlastitom domu zbog takozvanog nezločina govora mržnje.

  Nešto slično se dogodilo u prosincu 2020 godine kada sud u Londonu presuđuje da osoba nije vrijeđala drugu osobu zbog toga što ju je oslovljavala po biološkom, a ne po rodnom spolu. Svoju presudu sutkinja je obrazložila riječima: „Sloboda da govorimo neuvredljive riječi nije vrijedna postojanja”.

  Na žalost ta sloboda da govorimo samo tako kako ne bi nikoga uvrijedili svakim danom postaje sve veća realnost. Kao što je rekao Nassim Nicholas Taleb: „Tipični britanski akademik radi na osnovu petogodišnjeg radnog ugovora koji se obnavlja pa kao ostali članovi srednje klase živi u konstantnom strahu da će biti uhvaćen kršeći pravila. On je ranjiv na na najmanju optužbu tako da imamo izgrađen cijeli sustav koji terorizira njegov naučni rad” (str 74). To danas vrijedi za praktički sve građane zapada, a popularizirane sudske odluke u obranu slobode govora predstavljaju najobičniju propaganda.

  Red je zamisliti se koliko novca, vremena i živaca su ljudi potrošili da bi se u ova dva navedena slučaja obranili od optužba kojima se guši sloboda govora. Pošto mi ostali nemamo tih novaca ne preostaje nam ništa drugo doli šutjeti. To što vrijedi za zapadnu Europu vrijedi istovremeno i za Hrvatsku.