Novi Obrovac

  Gledajući u smjeru budućnosti vlada Europske unije kao i vlade drugih gospodarskih sila stvaraju vlastite planove kako osigurati dovoljno strateških sirovina u nadi da će si osigurati buduću gospodarsku nadmoć.

  Za razliku od Europske unije koja realno gledajući ima šizofrenu politiku o strateškim resursima ona Kina je realistična. Svjesna svog gospodarskog napredovanja, ali istovremeno i tehnološke nadmoći zapada njena strategija je bila da preuzme kontrolu, monopol nad rijetkim mineralima koji su nužni za modernu proizvodnju počevši od kompjutera pa sve do najmodernijeg naoružanja.

  Konkretno govoreći riječ je o 17 rijetkih minerala čija sveukupna prodajna vrijednost 2019 godine je iznosila 1.15 milijardi dolara. Možemo reći praktički ništa u usporedbi s svjetskim BDP-om. S druge strane iPhone je nemoguće proizvesti bez rijetkih minerala imena neodimij i europij, a njegova godišnja prodaja je iznosila 142.4 milijarde dolara. Svojom dugoročno uspješnom politika danas je Kina postala monopolist koji kontrolira 99 % rijetkih minerala koji se koriste u Europskoj uniji.

  Sada kada Kina ima totalno kontrolu nad rijetkim mineralima Europska unija je pokrenula svoju strategiju osiguravanja ostalih strateškim sirovina. Prva strateška sirovina na tom putu je litij koji se koristi za proizvodnju baterija i koji je nužan za europsku strategiju održivog razvoja. Procjene Europske unije nam govore da će se potrošnja litija na njenom teritoriju povećati za 1800 % do 2030 godine i za 6000 % do 2050.

  Zbog toga u europskim planovima osiguravanje nabave litija postale jedan od najznačajnijih strateških ciljeva. U središtu tih europskih planova se danas nalazi Čile koji je po vlastitom investicijskom prospektu najveći svjetski proizvođač litija.

  Glavni problem za Uniju i njene planove je na kraju postala činjenica da je vlada Čilea svjesna važnosti litija i da ona ne želi da njihova država ponovno postane europska ili američka kolonija. Drugim riječima strateški cilj Čilea je izgradnja vlastite industrije koja se temelji na litiju, dok je strateški cilj Europske unije kupovina litija iz kojega bi Europska unija gradila svoju održivu industriju. Ukratko gospodarska strategija Čile-a je prodaja litija s popustom pravnim subjektima koji će u Čileu imati tvornice za gradnju akumulatora i sličnog čemu se Europska unija najvatrenije protivi tražeći iste cijene za domaće i strane/europske pravne subjekte. To je dovelo do zastoja pregovora o slobodnoj trgovini Europske unije i Čile-a.

  Litij i rijetki minerali predstavljaju samo manji dio rijetkih sirovina koje Europske unija pokušava nabaviti kako bi po sadašnjim planovima osigurala svoju uspješnu gospodarsku budućnost. Dok dobar dio tih strateških sirovina Unija mora nabaviti uvozom, drugi dio ona želi dobiti reciklažom, a treći otvaranjem novih rudnika na svom području.

  Jedan od tih „rudnika”, jedno od tih područja strateških sirovina označenih u planovima Europske unije je i nama svima dobro znani Obrovac. Priču o najvećem gospodarskom promašaju SFRJ svi vrlo dobro znamo, dok istovremeno malo nas zna konkretan razlog za propast. On se nalazio u činjenici da je svjetska cijena glinice iznosila 164 dolara,a proizvodna cijena u Obrovcu 320 dolara po toni. U skladu s tim ne treba nam predstavljati nikakvo iznenađenje da Europska unija danas cilja na obnovu rudarske proizvodnje na širem području Obrovca pošto smo mi jedna od najbogatijih europskih država po rezervama boksita.

  Drugo puno manje područje u Hrvatskoj na kojemu EU namjerava obnoviti rudarsko se nalazi u Istri, ali to je već jedna potpuno drugačija priča.

4.5 2 votes
Article Rating
Registracija
Obavijest
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments

Copyright © 2020 · Sva prava pridržana · Hladna Istina