Zaštita investicija

  Osnovni smisao raznih ugovora o „slobodnoj” trgovini je uvijek predstavljala zaštita investiranja ili preciznije investitora od odluka nacionalnih vlada bez obzira da li se one temelje na željama građana ili diktatora.

  To osnovno pravilo o blokiranju želja građana putem različitih internacionalnih ugovora u osnovni ne vrijedi kada govorimo o moćnicima pošto su oni osigurani na druge načine. Najbolji primjer toga imamo u Europskoj uniji gdje investitor ne može tražiti naknadu štete u na primjer Francuskoj ili Poljskoj zbog zakona koji je donijela Europska unija.

  Bez obzira to zbog nedostatka dugoročne strategije, zbog nedostatka vizije Europska unija ponekad završi u problemima kao što se i danas dogodilo. Današnji problem predstavlja vizija zelene budućnosti Europe koja je u potpunoj suprotnosti internacionalnim energetskim ugovorom iz 1994 godine.

  Ovaj energetski ugovor iz 1994 je bio stvoren kako bi osigurao otvorenije tržište energenata na europskom području. Ugovor ima 4 osnovne točke koje se bave zaštitom stranih investicija, nediskriminaciju po pitanju trgovine u energentima, sud investitora koji presuđuje u svađama između investitora i država i promocija enegetske učinkovitosti.

  U doba potpisivanja riječ je bilo o tipično europskom ugovoru o slobodnoj trgovini koje je bio jedinstven na svijetu. Današnji glavni problem ovog ugovora je njegov članak koji štiti investitore od ne-ekonomskih rizika. Među te ne-ekonomske rizike neupitno spada zelena tranzicija, odluka Europske unije u zatvaranju termoelektrana i sličnih „prljavih” energetskih projekata.

  Suočena s jedne strane pritiskom zagovornika zelene energije, a s druge strane s ugovorom koji po ovom pitanju vezuje ruke Europska unija je 2019 počela pregovore o izmjeni energetskog ugovora kako bi ga prilagodila novom dobu. Ti pokušaji izmjena ovo ugovora sada već 18 mjeseci kasnije nisu polučili nikakve uspjehe, a niti će ih polučiti u bliskoj budućnosti.

  U interesu država bogatih energetskim sirovinama kao što su Azerbejdžan, Kazahstan, Rusija i drugi je da se situacija ne mijenja, da Europa ne počne s zelenom tranzicijom. Njihov nacionalni interes je da i dalje što više mogu prodaju svoju naftu, ugljen i drugo članicama Europske unije i to predstavlja osnovni problem ovih pregovora.

  Ako u skladu s zelenom tranzicijom zatvori sve projekte vezane s prljavom energijom ona će biti podložna isplati možda i stotine milijardi eura odšteta investitorima tokom sljedećih 20 godina. U određenom smislu to priznaje i izvršni potpredsjednik Europske komisije Dombrovskis koji govori da će Europska unija po sadašnjim biti podložna tužbama investitora do 2040 godine. U skladu s tim Europska komisija predlaže nastavak pregovora o „modernizaciji” energetskog ugovora iz 1994.

  Kako pregovori iz perspektive eurokrata ne idu u odgovarajućem smjeru Dombrovskis je zapretio riječima „Ako se u pregovorima ne postignu europski ciljevi u koje prije svega stavljaju promjene u skladu s Pariškim dogovorom o klimi Europska komisija će razmatrati mogućnost napuštanja Energetskog ugovora”.

  Time je on samo potvrdio da svi oni govori o europskim zakonima, vladavini prava i slično predstavljaju najobičnije licemjerstvo eurokrata. Biti će zanimljivo na kraju vidjeti što će se dogoditi s energetskim ugovorom iz 1994 godine. Da li će energijom bogate države kapitulirati pod prijetnjama EU ili će EU protuzakonito otkazati ovaj ugovor.