Moderne privatizacije 2023
Sastavni dio ulaska u eurozonu i općenito govoreći članstva u njoj su moderne privatizacije. Riječ je o privatizacijama koje velike članice nameću malenima u cilju ostvarivanja dobiti, pljačke.
Najbolji primjer kako funkcioniraju te privatizacije u eurozonu nam daruje Grčka. Riječ je o državi koja po nikakvim parametrima nije smjela ući u eurozonu, ali je ipak u nju prihvaćena. Rezultat toga postaje njen bankrot i duga gospodarska kriza.
Tu gospodarsku krizu su potom velike članice iskoristile za veliku pljačku Grčke. To se inače službeno ne zove velika europska pljačka nego privatizacija.
Nakon bankrota Grčke i problema u drugim članicama eurozonu Europska komisija je insistirala na privatizaciji voda i drugih javnih dobra. Sve ono što je bilo vrijedno,a nalazilo se u vlasništvu državnih organa i lokalne samouprave je trebalo biti „privatizirano”.
Najbolji primjer utjecaja Europske unije na privatizacije neupitno nalazimo u Grčkoj. Tamo posebno upada u oči privatizacija manjih zračnih luka. U skladu s ultimatumom Europske unije Grčka je odlučila privatizirati 37 zračnih luka tako da ih je podjelila u dvije kompanije. U obje kompanije su se trebale nalaziti aerodromi koji posluju pozitivno i negativno.
Europska unija ili preciznije Trojka je odbila taj plan pošto cilj biva dobiti profitabilne kompanije. U skladu s tim Grčka bila prisiljena prodati svojih 14 profitabilnih zračnih luka dok ostale ostaju u njenom vlasništvu. Na kraju Grčka biva prisiljena prodati svoje profitabilne državne zračne luke njemačkoj državnoj korporaciji Fraport AG !?
Te zračne luke pored ostalih stvari je Njemačka privatizacijom ukrala Grčkoj. Italija je s druge strane „ukrala” Grčke državne željeznice. Vlasnik tih željeznica je danas Ferrovie dello Stato Italiane koja ih je „kupila” za 45 milijuna eura. U ugovoru o prodaji se dodatno govori da Grčka mora financirati „svoje” željezničku kompaniju u vlasništvu Italije s 50 milijuna eura godišnje. Nitko normalan neće osporiti da je riječ o državnoj pljački !?
Nakon toga dolaze privatizacije prvo luke Pirej, potom luke Solun,a na kraju i drugih 10 regionalnih luka. Jednostavno svi oni su upali u oči lešinarima koji posluju u dogovoru s Europskom komisijom.
Govorimo u dogovoru s Europskom komisijom pošto je ona sastavila popis strateškim kompanija koje moraju biti prodane. Popis je imao 23 kategorije i još veći broj kompanija. Prije svega riječ je bila o monopolistima, ali ne samo njima. Jedini izbor za Grčku koja nema svoju valutu su bili protesti i pokušaji ispunjavanja europskih ultimatuma.
To se događa kada nemaš svoju valutu, a naša vlada to jako dobro zna. Ona to jako dobro zna pošto je Europska komisija postavila uvjete za naš ulaz u eurozonu. Sastavni dio tih uvjeta je privatizacija kompanija s djelomičnim ili većinskim državnim vlasništvom. Trenutačno ili preciznije u drugoj polovici 2021 Hrvatska je prodavala 305 kompanija.
Na našu sreću naša vlada barem pokušava slušati građane ili preciznije ima straha od onoga što može dovesti do pobune. Primjer toga nam je Podravka koja je bila na popisu za prodaju, ali nakon reakcije iz Podravine od toga se odustalo. Ukratko u svibnju 2021 je bila na popisu za prodaju, a u srpnju se izričito govori da je riječ o strateškoj kompaniji koja se ne prodaje.
Privatizacija tih 305 kompanija predstavlja samo početak onoga što nas čeka pri prvoj krizi. Da li ćemo mi ili netko drugi za nju biti krivi je nevažno. Jedino važno bi bilo da će ona dovesti do nove pljačke Hrvatske.