Lukašenkovi izbori

Danas se u Bjelorusiji održavaju predsjednički izbori koji bi mogli dovesti po prvi put nakon 1994 godine do stvarne promjene. Predsjednik/autokrat/diktator Lukašenko se nalazi u stvarnoj izbornoj panici tako da čak i državni organi procjenjuju kako će dobiti manje glasova nego na svim prošlim izborima.

Red je sada da se vratimo na početak u doba divlje privatizacije, u doba neograničene pljačke u 1994 godinu. To je u europskom djelu bivšeg Sovjetskog Saveza doba kada se deseci milijuna građana protive daljnjim lopovskim privatizacijama, kada preživljavaju gotovo bez primanja, kada Jeljcin šalje tenkove na parlament,a Gruzija se raspada. To je ujedno vrijeme kada je na prvim slobodnim izborima u Armeniji, Bjelorusiji i Moldaviji obrisan pod s partijama koje su provodile privatizacije. Jedan od pobjednika na tim stvarno slobodnim prvim postsovjetskim izborima te 1994 godine postaje Aleksandar Lukašenko. Njegova poruka Bjelorusima tada i potom je bila uvijek ista „nema ekonomskih reformi”.

Temelj gospodarskog modela koji Lukašenko tada uspostavlja se temelji na nabavi nafte i plina po povlaštenim cijenama u Rusiji i potom prodaje Rusiji ili Europskoj uniji različitih derivata. Rezultat toga je da 40 % izvoza Bjelorusije 2018 godine otpada na prerađevine ruske nafte i plina (benzin, dizel, gnojiva, plastika i slično). Drugi izvor prihoda za Bjelorusiju predstavljaju porezi na transport nafte iz Rusije, preko Bjelorusije do Europske unije i time završava priča o makroekonomskom modelu ove diktature.

U osnovi gospodarski model se temeljio na povlaštenoj cijeni nafte i plina koju je Bjelorusija dobivala od Rusije. Razlog za to se nalazio u nadi Rusija da će biti stvorena unija s Bjelorusijom pa su u skladu s tim još u svibnju 1995 ukinute carinske kontrole na granici ove dvije države. Dana 8 prosinca 1999 godine je na kraju proglašena i Unija Rusije i Bjelorusije, ali će ona gotovo ostati mrtvo slovo na papiru.

Nakon što je Lukašenko odbio formiranje Federalne Države Rusije i Bjelorusije kao i klasičnu aneksiju Putin mu je ukinio povlaštene cijene nafte i plina. To je dovelo do gospodarskog kolapsa i prodaje naftovoda koji prolazi teritorijem Bjelorusije Gazpromu. Prvo je bilo ustupljeno 50 % naftovoda, a potom 2011 godine i drugih 50 % tako da je tada Gazprom postao potpuni vlasnik, a Bjelorusije izgubila sve mogućnosti za daljnje cjenkanje.

Gospodarski rezultat svega toga je bila stagnacija čiji rezultat najbolje vidimo po plaćama. 2015 godine Bjelorusija je imala najvišu minimalnu plaću na postSovjetskom teritoriju,a danas ima najnižu koja je niža čak i od one u Ukrajini. Slična je situacija i s prosječnom plaćom koja danas iznosi samo 381 američki dolar i druga je najniža u Europi.

Zbog tih gospodarskih razloga Lukašenko se danas nalazi u potpunoj panici bez obzira na svu kontrolu koju posjeduje, bez obzira na KGB. Na izborima 2015 godine on je navodno osvojio 84 % glasova, a slično je bilo i na svim prethodnim izborima pošto je na svima njima osvajao više od 80 % glasova. Sada s druge strane državna televizija najavljuje da će osvojiti samo 72.3 % glasova što znači da priznaje nezadovoljstvo građana. U posljednjem pokušaju jačanja svog izbornog legitimiteta čak je naredio uhićenja ruskih plaćenika koje je optužio za pokušaj događanja naroda, za pokušaj puča ili konkretno po optužnici za pokušaj izazivanja nereda.

Red nam je na kraju priznati da će Lukašenko najvjerojatnije pobjediti na današnjim izborima jer na kraju krajeva “on” broji glasove. S druge strane ovi izbori ukazuju istovremeno da je on svjestan urušavanja vlastitog neokomunističkog režima. Što će se dogoditi kasnije stvarno nitko ne zna,a činjenica da ima samo 66 godina ne olakšava predviđanja.