Bjeloruska opozicija
Kao što smo prije nekoliko dana prognozirali Lukašenko je “pobjedio” na predsjedničkim izborima u Bjelorusiji bez obzira na stagnaciju, siromaštvo svoje države. Razlog za tu pobjedu djelomično nalazimo u činjenici da on i njemu lojalni kadrovi broje glasove, ali to je samo jedan od razloga.
Drugi puno važniji razlog bi bio Bjelorusija nije niti truli Sovjetski Savez niti Ukrajina gdje državni lideri nisu bili spremni štiti svoju vlast oružjem. Situacija je drugačija od Ukrajine,a ranije još i Gruzije pošto niti oligarsi niti lokalni političari nisu spremni podržati demonstracije protiv režima.
Propagandne akcije opozicije pri pripremi ovih izbora se oslanjala na internet ankete koje su tvrdile da će Lukašenko dobiti samo 1 ili 3 % tako da su one imale manje veze s zdravim razumom od službenih rezultata izbora. Drugi dio strategije opozicije se temeljio na poviku “pobjedimo strah” i glasujmo protiv Lukašenka.
Taj povik im se danas obija o glavu kada je šefica opozicije i glavni protukandidat Lukašenka Svetlana Tikhanovskaja (na slici) pobjegla u Litvu. Za taj bjeg u stvarnosti nije bilo nikakvog razloga osim straha “revolucionara” koji iz svoje fotelje želi srušiti truli režim. Strogo pojednostavljeno gledajuću Lukašenko smatra da mu žene nisu opasnost što je on sam više puta izjavio. Tatsijana Karatkevich koja je bila glavni protukandidat Lukašenka na izborima 2015 godine nije bila nakon izbora niti uhićena niti ubijena pa je na proljeće sljedeće godine već bila u posjetu Američkom parlamentu.
To nam ujedno govori da je glavna demokratska nada Bjelorusije, glavni tamošnji revolucionar najobičnija kukavica koja nije uspjela pobijediti strah u isto vrijeme kada je pozivala građane da ga pobjede. Nakon službenih rezultata izbora prvo ih je odbila priznati riječima “Većina je s nama. Vlada bi trebala razmišljati kako da nam mirno prepusti vlast. Ja smatram da sam pobjedila”, a potom je u skladu s ranijim planom pobjegla. Taj plan je bio još ranije pripremljen tako da je prije izbora poslala djecu u Litvu samo da bi im se nakon izbora tamo pridružila. Taj njen bijeg u stvarnosti predstavlja moralni bankrot današnjih zapadnih lidera, NGO-a i drugih koji zagovaraju promjene dok ne budu suočeni s otporom nakon čega odmah bez borbe odustanu.
Bez obzira na totalni gospodarski i moralni kolaps Lukašenkovog režima on se nije mogao tako jednostavno urušiti. Jedan od tih razloga su sigurnosne službe spremne da ga štite, a drugi je zagrijavanje odnosa između SAD i EU s jedne strane i Lukašenka s druge. Na ovo zagrijavanje odnosa između zapada i Lukašenka najbolje ukazuje odluka o nominaciji prvog američkog ambasadora u Bjelorusiji nakon 12 godina kao i ovogodišnja posjeta američkog ministra vanjskih poslova koji je izjavio da SAD podržava neovisnu i neutralnu Bjelorusiju. Zbog svega toga možemo potpuno ignirati osude Europske unije ovogodišnjih izbora kao i pretnje sankcijama. Jednostavno Europska unija jako dobro zna da su Bjelorusi proruski nastrojeni pa se javlja mogućnost čak i ruske aneksije Bjelorusije u slučaju tamošnje revolucije jer dobar dio stanovništva to i želi. Ta mogućnost aneksije nikome ne predstavlja niti tajnu niti iznenađenje pošto je sam Putin nakon izbijanje demonstracija pozvao na “daljnju” integraciju Bjelorusije i Rusije.
Zbog svih ovdje navedenih razloga bjeloruska opozicija ne zaslužuje pobjedu niti će je na kraju krajeva ostvariti.