Kraj Jugoslavije

  Kraj Jugoslavije se zavisno od nacionalnih percepcija dogodio na različite datume. U strogo legalnom smislu jedan od najvažnijih datuma je 20 prosinac 1991.

  Raspad većih država ili federacija je uvijek bio problematičan za povjesničare. Uvijek se bilo postavljalo pitanje gdje povući crvenu crtu. Već više od tisuću godina se povjesničari tako svađaju da li je Zapadno rimsko carstvo propalo 476, 480 ili 486 kada je uništena posljednja armija. Sličnu situaciju imamo s Federacijom Središnje Amerike i puno drugih država.

  Za Hrvate SFRJ je prestala postojati 8. listopada 1991 dok se za Srbe to dogodilo 27. travnja 1992. Kada bi se na neki datum trebala povući crvena crta tada bi to mogao biti bez ikakvih problema 20. prosinac 1991. Tada je premijer Jugoslavije Ante Marković podnio ostavku. Od tog datuma pa na dalje Jugoslavija je formalno pravno bila država bez predsjednika i bez premijera.

  Ante Marković je bio hrvatski ekonomist koji se proslavio u Jugoslaviji kao direktor Rade Končara. Možemo čak konstatirati da je on stvorio ovu tvrtku. Nakon ovog neupitnog uspjeha postavljen je za premijera Hrvatske, a potom 16 ožujka 1989 za premijera Jugoslavije.

  Stigavši na položaj premijera Marković je počeo provoditi gospodarsku reformu Jugoslavije. S jedne strane od je provodio liberalizaciju,a s druge politiku štednje. Iz makroekonomske perspektive uspjeh njegovog programa je bio fantastičan.

  Inflacija koja je mučila Jugoslaviju tijekom osamdesetih godina je bila poražena dok su istovremeno drastično porasle devizne rezerve. Kritičari će navesti da su ljudi u ovo vrijeme ostajali bez posla i to je jedna od kritika koja se na njega može uputiti.

  Ta kritika je važna jer se tiču unutrašnjopolitičke situacije. To je bilo vrijeme Miloševićevih pučeva u jugoslavenskim republikama i priprema za rat. Koliko je pametno bilo u to vrijeme provoditi reforme kojima ljudi ostaju na „cesti” da se počnu pridruživati Miloševićevim „jurišnicima” ?

  Ante Marković je bio dobar direktor kompanije, ali užasan premijer zbog svoje apsolutne fokusiranosti na ekonomiju. Kada je Slobodan Milošević u prosincu 1990 godine ukrao 1.7 milijardi dolara za izbornu kampanju on nije ništa poduzeo. Premijer Jugoslavije Ante Marković je tada mogao izdati nalog za uhićenje Miloševića ili podnijeti ostavku, ali…

  Pretpostaviti ćemo ovdje da je razmišljao kako je njegova ekonomska reforma važnija od „malene” nepravilnosti. Čak i najveći ljubitelji Markovića, pa na kraju krajeva i njegovi savjetnici iz doba Jugoslavije tvrde da je on imao „određeno nerazumjevanje” o situaciji u njoj.

  Tako je on bio ostao premijer i tijekom Domovinskog rata davajući u određenom smislu legitimitet Jugoslavije. Čak niti pokušaj ubojstva njega predsjednika Jugoslavije Stjepana Mesića i predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana 7.10.1991 ga nije uvjerio da podnese ostavku.

  Tek kada je postalo jasno da će režima Slobodana Miloševića napasti Bosnu i Hercegovinu on će podnijeti ostavku. To se dogodilo kada mu je na stol došao državni proračun „Jugoslavije” po kojemu više od 80 % novca odlazi na JNA. Tek tada on podnosi ostavku.

  To se dogodilo 20 prosinca 1991 godine kada je Ante Marković za Miloševića bio samo još neugodni anakronizam. Nužno je napomenuti da posljednjeg premijera Jugoslavije nisu tijekom jeseni 1991 čuvale jugoslavenske sigurnosne snage nego američki marinci.

  Praktički posljednja javna poruka ovog ekonomiste i bivšeg premijera nam je došla 2009 godine. Njegove riječi su praktički bile „jebeš europska pravila”. Tada je nudio savjete za Hrvatsku u doba financijske krize. Kada su mu rekli da su njegovi savjeti protivni europski pravilima on je odgovorio :”Pa što ?”

  Ovim tekstom kao i budućim kraj Sovjetskog saveza obilježavamo 30 godina ukidanja komunističkih federacija.