Kolonijalizam
Službena priča na početku 21 stoljeća nam govori da su kolonijalizam i robovlasništvo bili zločini koje Europa neće moći oprati. To je postmodernistička verzija istine, dok još uvijek postoji i ona druga hladna istina.
Kako bi uočili tu hladnu istinu podsjetiti ćemo se što su osobe koje su živjele u doba kolonijalizma o njemu rekle. Podsjetiti ćemo se na riječi tih „žrtava” i ostalih osoba koje su iz prvog lica gledale događaje u Africi do 1921 godine. Pri tome nećemo zaboraviti niti moderne interpretacije tih događaja.
Chinua Achebea (1930-2013) se smatra ocem subsaharske književnosti. Pored ostalog on je ujedno i neupitni afrički, nigerijski nacionalist. Bez obzira na to o europskom kolonijalizmu on izjavljuje:
„Igbo kultura nije uništena od strane Europe. Ona je bila potresena od Europe, ali zdrave kulture to prežive i prilagode se promjenama…” …”Ostavština kolonijalizma nije jednostavna nego vrlo kompleksna s kontradikcijama – dobrim stvarima kao i lošim stvarima.”
Drugo razmišljanje Afrikanaca koje ovdje navodimo je ono kćeri farmera i učitelja Kurana. Riječ je o Baba of Karo (1877 – 1951). O dolasku Europljana među njihov narod ona je govorila:
„Mi Habe smo htjeli da Europljani dođu. Fulanima se to nije sviđalo. Kada su Europljani došli oni su nas plaćali za naš rad dok su Fulani govorili „Donesi mi to. Daj mi to ?…” U stara vremena ako se poglavici svidjela nećija kćer on bi ju uzeo i nitko ne bi mogao ništa. Danas oni to više ne rade”.
Kako su se Afrikanci odnosili jedni prema drugima još u doba Drugog svjetskog rata možemo vidjeti u knjizi Warriors: Life and Death Among the Somalis. Prije nego što navedemo citat nužno je navesti da su britanski vojnici oslobodili/osvojili Somaliju od Talijana početkom 1941 godine. O problemima s kojima su se suočili Britanci je pisao Gerald Hanley:
„Jednom sam stvarno jako pokušao prisiliti Somalijce da odustanu od niskog gledišta prema crncima (Bantu narod). Oni su odgovorili: „Mi ne možemo slušati robove. Za nas je nemoguće živjeti pod robovima čak i ako oni nose britanske uniforme”.
Posljednjih par godina Veliku Britaniju potresa navodni rasizam prema vojnicima poginulim u Prvom svjetskom ratu. Taj moderni rasizam nam istovremeno prikazuje razliku između onoga što se danas i onoga što se prije 100 godina smatralo rasizmom.
Tijekom Prvog svjetskog rata je minimalno 116 tisuća britanskih vojnika Bliskoistočnog i Afrčkog porjekla izgubilo život. Riječ je o vojnicima čije davanje života za Veliku Britaniji nije obilježeno na spomenicima ili u grobovima. Iz današnje perspektive nitko zdravog razuma ne može osporiti da je riječ o rasizmu.
Iz persepektive doba kada su oni poginuli za domovinu situacija je bila potpuno drugačija. Velika Britanija je u to doba iznimno obraćala pažnju na običaje kultura iz kojih potiču njeni vojnici. Time želimo konstatirati da je Velika Britanija obilježavala na spomenicima i grobovima imena onih vojnika koji potiču iz kultura koje pokapaju umrle.
Kako istočnoafrički narod Masaiji nije pokapao mrtve zbog mišljenja da oni zagađuju zemlju Britanci nisu označavali njihove grobove. Sličnu situaciju smo imali i s drugim stanovnicima afričkih kolonija koji su se tradicionalno protivili stvaranju groblja. Ne smijemo zaboraviti da su tek tijekom tridesetih godina dvadesetog stoljeća kolonijalne sile počele nasilno nametati zapadne oblike pokopa u Africi.
Ukratko u službenom izvještaju iz 2021 godine se navodi da su poginuli crni vojnici porjeklom s karipskih otoka pokapani zajedno s bijelim vojnicima. To se temeljilo na poziciji da su i jedni i drugi Kršćani pa se pokapaju po Kršćanskim običajima. S druge strane poginuli vojnici koji ne dolaze iz kršćanske ili muslimanske kulture su pokapani prema običajima svoje kulture.
Komisija je u svom izvještaju priznala da stanovnike Zapadne Afrike ovog doba uopće ne zanimaju nadgrobne ploče i imena na spomeniku. Bez obzira na to i puno drugih stvari zaključak komisije 2021 godine biva da se Velika Britanija nejednako i rasistički odnosila prema svojim poginulim vojnicima.
Završiti ćemo samo riječima da je pitanje kolonijalizma kompleksno. Da je u njemu kao što je govorio Achebe bilo dobrih i loših stvari.