Kako je formirana eurozona

Odlukom vlade I Europske unije Hrvatska bi u srpnju ove godine ući u Europski tečajni mehanizam, predvorje eurozone pa u skladu s tim red je izaći s tekstom o tome kako je formirana eurozona.

Europski tečajni mehanizam je osnovan još 1979 godine, ali se na njega počelo ozbiljnije obazirati tek deset godina kasnije u pripremama za formiranje Europske unije i eurozone tako da su 1990 godine sve buduće članice Europske unije bile prisiljene ući u njega. To na kraju nije dugo trajalo pošto je prvo iz tečajnog mehanizma ispala britanska funta,a ubrzo potom i talijanska lira što je predstavljalo neugodno iznenađenje za Europsku zajednicu, ali to nije bio niti približno jedinstven događaj. U pokušaju navodnog kontroliranja situacije tokom ovog istog razdoblja biti će službeno dopušteno devalvirati Španjolskoj, ali tim potezom je de facto i de jure priznato da je protivno ekonomskoj nauci zauvijek vezati tečaj europskih valuta toliko različitih država. Među ostalim mjerama za zadržavanje privida funkcioniranja sustava od 02.08.1993 godine će se povećati mogućnost fluktuacija tečaja s 2.5 na 15 %.

Ako gledamo period od rujna 1992 godine pa do ožujka 1995 prvo što pada u oči su 4 službene, dopuštene devalvacije španjolske valute i 3 devalvacije portugalske dok francuska stoji na najnižem tečaju ikada prema njemačkoj,a talijanska koja je ispala iz ovog mehanizma je izgubila 40 % vrijednosti u 30 mjeseci. Sveukupno nakon tih mjeseci samo 6 članica koje su se obvezale imati euro nisu uz dopuštenje Europske unije ili bez njega devalvirale u odnosu Njemačku marku. Osnovni problem ovog malenog broja članica je bio da je po zakonu za osnivanje eura minimalni broj potrebnih članica bio 8.

Bez obzira na ovu svima očitu ekonomsku neodrživost zaleđenih tečaja europskih valuta politička elita je nastavila na putu stvaranja eura potpisivanjem Pakta za Stabilnost i Rast 17.06.1997. godine. Protiv ovog sporazuma se svom svojom snagom borila Francuska koja je smatrala da ovaj ugovor svodi Europu na put vječite ekonomske stagnacije. Kako bi se navodno uvažile kritike ove države ime ugovora je promjenjeno iz Pakt za stabilnost u Pakt za stabilnost I rast, a dodane su i neke nevažne kozmetičke promjene, ali duh stagnacijskog ugovora nije. O tom ugovoru i općenito organizaciji eurozone Joseph E. Stiglitz dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju je jednostavno izjavio “Struktura eurozone, njena pravila i zakoni nisu napisani za promocije razvoja, zapošljavanja i stabilnosti”.

Tim ugovorom je odlučeno da sve članice buduće eurozone moraju imati proračunski deficit niži od 3 % i javni dug niži od 60 % BDPa. Ta ograničenja u određenom smislu su već na samom početku najbolje ukazivala koliko Europska komisija poštuje vlastita pravila, vlastite zakone. Prva selekcija članica eurozone je izvršena u ožujku 1998 godine na osnovu podataka za 1997 godinu. Po tim podacima Belgijski javni dug je iznosio 122.2 %,a Talijanski 121.6 % BDP-a ili više nego duplo od dopuštenog. Bez obzira na to obje države iako ne ispunjavaju uvjete su zajedno s na primjer Njemačkom koja ih s javnim dugom od 61.3 % također ne ispunjava ušle u eurozonu. Sve u svemu bez obzira na otvoreno protivljenje 300 europskih vodećih ekonomista i 150 njemačkih 11 članica je zauvijek zaledilo svoje tečajeve 01.01.1999 godine i čime su postale članice eurozone. Njima će se kasnije još pridružiti i Grčka po kriterijima koje je pametnije za sve ne spominjati tako da tih 12 članica predstavlja od 01.01.2002 prve države s eurom kao službenom valutom.

Tako je u stvarnosti protivno europske zakonima stvorena današnja eurozona. O državama koje su prihvatile euro I sadašnjosti Martin Wolf, glavni ekonomist Financial Times je izjavio još 2013 godine ”Ako bi danas sve članica Eurozone s zadovoljstvom izabrale ulazak u nju oni bi bili ekstremni mazohisti”. Hrvatski cinik bi mogao pomisliti da ti ekstremni mazohisti postoje, vladaju u nekim državama koje nisu prihvatile euro.