Govor Rubia u Munchenu

  Nakon njemačkog kancelara Merza čiji govor smo jučer prenijeli danas prenosimo govor Rubia u Munchenu. U svom govoru ministar vanjskih poslova SADa ili kako se to službeno govori američki državni tajnik navodi američke pozicije u odnosima s Europom.

…Zloglasni zid koji je tijekom hladnog rata dijelio ovu naciju na dvoje srušio se, a s njim i zlo carstvo, a Istok i Zapad ponovno su postali jedno. Euforija ovog trijumfa dovela nas je do opasne zablude: da smo ušli, citiram, u „kraj povijesti“; da će svaka nacija sada biti liberalna demokracija; da će veze stvorene trgovinom i samo trgovinom sada zamijeniti nacionalnost; da će globalni poredak temeljen na pravilima – prečesto korišten izraz – sada zamijeniti nacionalni interes da ćemo sada živjeti u svijetu bez granica gdje svatko postaje građanin svijeta.

  To je bila glupa ideja koja je ignorirala ljudsku prirodu i ignorirala je lekcije više od 5000 godina zabilježene ljudske povijesti. To nas je skupo nas koštalo. U toj zabludi, prihvatili smo dogmatsku viziju slobodne i neograničene trgovine, čak i dok su neke nacije štitile svoja gospodarstva i subvencionirale svoje tvrtke kako bi sustavno potkopavale naša – zatvarajući naše pogone, što je rezultiralo deindustrijalizacijom velikih dijelova naših društava, preseljenjem milijuna radnih mjesta radničke i srednje klase u inozemstvo i prepuštanjem kontrole nad našim ključnim lancima opskrbe i protivnicima i rivalima.

Obnova ponosne civilizacije

   Sve više smo prepuštali svoj suverenitet međunarodnim institucijama dok su mnoge nacije ulagale u svoje države po cijenu održavanja sposobnosti da se brane. To se događa čak i dok su druge zemlje ulagale u najbrže vojno jačanje u cijeloj ljudskoj povijesti i nisu oklijevale koristiti tvrdu silu za ostvarivanje vlastitih interesa. Kako bismo umirili klimatski kult, nametnuli smo si energetske politike koje osiromašuju naše ljude, čak i dok naši konkurenti iskorištavaju naftu, ugljen, prirodni plin i sve ostalo – ne samo da bi napajali svoja gospodarstva, već i da bi ih koristili kao polugu protiv našeg.

   U potrazi za svijetom bez granica, otvorili smo svoja vrata neviđenom valu masovnih migracija koji prijeti koheziji naših društava, kontinuitetu naše kulture i budućnosti našeg naroda. Zajedno smo napravili te pogreške i sada, zajedno, dužni smo našem narodu suočiti se s tim činjenicama i krenuti naprijed.

  Pod predsjednikom Trumpom, Sjedinjene Američke Države ponovno će preuzeti zadatak obnove vođene vizijom budućnosti jednako ponosne, jednako suverene i jednako vitalne kao i u prošlosti naše civilizacije. Iako smo spremni, ako je potrebno, to učiniti sami, naša je preferencija i nada da to učinimo zajedno s vama, našim prijateljima ovdje u Europi. Jer Sjedinjene Američke Države i Europa pripadaju zajedno. Amerika je osnovana prije 250 godina, ali korijeni su započeli ovdje na ovom kontinentu mnogo prije. Čovjek koji se naselio i izgradio naciju mog rođenja stigao je na naše obale noseći sjećanja, tradicije i kršćansku vjeru svojih predaka kao sveto nasljeđe, neraskidivu vezu između starog i novog svijeta.

  Dio smo jedne civilizacije – zapadne civilizacije. Vezani smo jedni s drugima najdubljim vezama koje narodi mogu dijeliti, stvorenim stoljećima zajedničke povijesti, kršćanske vjere, kulture, baštine, jezika, podrijetla i žrtava koje su naši preci zajedno podnijeli za zajedničku civilizaciju kojoj smo postali nasljednici.

Zabrinutost za Europu

  Ozbiljan osjećaj zabrinutosti za Europu s kojom smo povezani – ne samo ekonomski, ne samo vojno. Povezani smo duhovno i kulturno. Želimo da Europa bude jaka. Vjerujemo da Europa mora preživjeti, jer nam dva velika rata prošlog stoljeća služe kao stalni podsjetnik povijesti da je naša sudbina u konačnici i uvijek će biti isprepletena s vašom, jer znamo jer znamo da sudbina Europe nikada neće biti nebitna za našu.

  Nacionalna sigurnost, o kojoj se uglavnom govori na ovoj konferenciji, nije samo niz tehničkih pitanja – koliko trošimo na obranu ili gdje, kako je raspoređujemo, to su važna pitanja, ali nisu temeljna. Temeljno pitanje na koje moramo odgovoriti na početku je što točno branimo, jer se vojske ne bore za apstrakcije. Vojske se bore za narod; vojske se bore za naciju. Vojske se bore za način života. To je ono čime branimo: veliku civilizaciju koja ima sve razloge biti ponosna na svoju povijest, sigurna u svoju budućnost i teži uvijek biti gospodarica vlastite ekonomske i političke sudbine.

  Upravo su se ovdje u Europi rodile ideje koje su posijale sjeme slobode koja je promijenila svijet. Upravo je ovdje u Europi svijet – koji je dao vladavinu prava, sveučilišta i znanstvenu revoluciju – iznjedrio genija Mozarta i Beethovena, Dantea i Shakespearea, Michelangela i Da Vincija, Beatlesa i Rolling Stonesa. Ovo je mjesto gdje svodovi Sikstinske kapele i visoki tornjevi velike katedrale u Kölnu svjedoče ne samo o veličini naše prošlosti ili o vjeri u Boga koja je inspirirala ta čuda. Oni najavljuju čuda koja nas čekaju u budućnosti, ali samo ako se ne ispričavamo za svoje baštinu i ponosni smo nju, možemo zajedno započeti rad na zamišljanju i oblikovanju naše ekonomske i političke budućnosti.

  Deindustrijalizacija nije bila neizbježna. Bio je to svjestan politički izbor, desetljećima dug ekonomski pothvat koji je lišio naše nacije bogatstva, proizvodnih kapaciteta i neovisnosti. Gubitak suvereniteta našeg opskrbnog lanca nije bio posljedica prosperitetnog i zdravog sustava globalne trgovine. Bilo je to glupo. Bila je to glupa, ali dobrovoljna transformacija našeg gospodarstva koja nas je ostavila ovisnima o drugima za naše potrebe i opasno ranjivima na krize.

Migracija

  Masovna migracija nije bila neka sporedna odluka od malog značaja. Bila je i nastavlja biti kriza koja transformira i destabilizira društva diljem Zapada. Zajedno možemo reindustrijalizirati naša gospodarstva i obnoviti sposobnost obrane naših ljudi, ali rad ovog novog saveza ne bi trebao biti usmjeren samo na vojnu suradnju i vraćanje industrija prošlosti. Također bi trebao biti usmjeren na zajedničko unapređenje naših međusobnih interesa i novih granica, oslobađanje naše domišljatosti, naše kreativnosti i dinamičnog duha za izgradnju novog zapadnog stoljeća. Komercijalna svemirska putovanja i vrhunska umjetna inteligencija; industrijska automatizacija i fleksibilna proizvodnja; stvaranje zapadnog opskrbnog lanca za kritične minerale koji nisu ranjivi na iznudu od strane drugih sila; i jedinstveni napor u natjecanju za tržišni udio u gospodarstvima globalnog Juga. Zajedno ne samo da možemo ponovno preuzeti kontrolu nad vlastitim industrijama i lancima opskrbe – možemo napredovati u područjima koja će definirati 21. stoljeće.

  Također moramo preuzeti kontrolu nad našim nacionalnim granicama. Kontroliranje tko i koliko ljudi ulazi u naše zemlje nije izraz ksenofobije. To nije mržnja. To je temeljni čin nacionalnog suvereniteta. A neuspjeh u tome nije samo odricanje od jedne od naših najosnovnijih dužnosti prema našem narodu. To je hitna prijetnja strukturi naših društava i samom opstanku naše civilizacije.

Globalni poredak

   Konačno, više ne možemo stavljati takozvani globalni poredak iznad vitalnih interesa našeg naroda i naših nacija. Ne moramo napustiti sustav međunarodne suradnje koji smo stvorili i ne moramo demontirati globalne institucije starog poretka koje smo zajedno izgradili. One se moraju reformirati. One se moraju obnoviti.

  Na primjer, Ujedinjeni narodi još uvijek imaju ogroman potencijal da budu alat dobra u svijetu. Ipak ne možemo ignorirati činjenicu da danas, na najhitnija pitanja pred nama, nema odgovore i da nije odigrala praktički nikakvu ulogu. Nije mogla riješiti rat u Gazi. Umjesto toga, američko vodstvo oslobodilo je zarobljenike od barbara i donijelo krhko primirje. Nije riješilo rat u Ukrajini. Trebalo je američko vodstvo i partnerstvo s mnogim zemljama ovdje danas samo da bi se dvije strane dovele za pregovarački stol u potrazi za još uvijek nedostižnim mirom.

  Bila je nemoćna obuzdati nuklearni program radikalnih šijitskih klerika u Teheranu. To je zahtijevalo 14 bombi precizno bačenih iz američkih bombardera B-2. Nije bilo u stanju odgovoriti na prijetnju našoj sigurnosti od strane narkoterorističkog diktatora u Venezueli. Umjesto toga, bile su potrebne američke specijalne snage da privedu ovog bjegunca pravdi.

   U savršenom svijetu, sve ove probleme i više riješili bi diplomati i snažno formulirane rezolucije, ali ne živimo u savršenom svijetu i ne možemo i dalje dopuštati onima koji očito i otvoreno prijete našim građanima i ugrožavaju našu globalnu stabilnost da se štite iza apstrakcija međunarodnog prava koje sami rutinski krše.

  Ovo je put kojim su predsjednik Trump i Sjedinjene Države krenuli. To je put kojim vas ovdje u Europi molimo da nam se pridružite. To je put kojim smo već zajedno hodali i nadamo se da ćemo ponovno hodati zajedno. Pet stoljeća, prije kraja Drugog svjetskog rata, Zapad se širio – njegovi misionari, hodočasnici, vojnici, istraživači slijevali su se s njegovih obala kako bi prelazili oceane, naseljavali nove kontinente, gradili ogromna carstva koja se protežu diljem svijeta.

Naš izbor

  Od 1945. godine, prvi put od Kolumbovog doba, Europa se smanjivala, je bila u ruševinama. Polovica je živjela iza Željezne zavjese, a ostatak je izgledao kao da će uskoro slijediti. Velika zapadna carstva ušla su u terminalni pad, ubrzan bezbožnim komunističkim revolucijama i antikolonijalnim ustancima koji će transformirati svijet i postaviti crveni srp i čekić preko golemih dijelova karte u godinama koje dolaze.

  U tom kontekstu, tada, kao i sada, mnogi su počeli vjerovati da je doba dominacije Zapada završilo i da je naša budućnost predodređena da bude slabašan odjek naše prošlosti. Naši prethodnici su zajedno prepoznali su da je pad bio izbor, i to je bio izbor koji su odbili napraviti. To smo već jednom zajedno učinili, a to je ono što predsjednik Trump i Sjedinjene Države žele ponovno učiniti sada, zajedno s vama.

   Zato ne želimo da naši saveznici budu slabi, jer to nas čini slabijima. Želimo saveznike koji se mogu braniti kako se nijedan protivnik nikada ne bi našao u iskušenju testirati našu kolektivnu snagu. Zato ne želimo da naši saveznici budu okovani krivnjom i sramom. Želimo saveznike koji su ponosni na svoju kulturu i svoju baštinu, koji razumiju da smo nasljednici iste velike i plemenite civilizacije i koji su, zajedno s nama, voljni i sposobni braniti je.

   Zbog toga ne želimo da saveznici racionaliziraju narušeni status quo umjesto da se suoče s onim što je potrebno da se on popravi, jer mi u Americi nemamo interesa biti pristojni i uredni čuvari upravljanog pada Zapada. Ne želimo razdvojiti se, već revitalizirati staro prijateljstvo i obnoviti najveću civilizaciju u ljudskoj povijesti. Ono što želimo je oživljeni savez koji prepoznaje da ono što je mučilo naša društva nije samo skup loših politika, već malaksalost beznađa i samozadovoljstva. Savez koji želimo je onaj koji nije paraliziran u neaktivnost strahom od klimatskih promjena, strahom od rata, strahom od tehnologije. Umjesto toga, želimo savez koji hrabro juri u budućnost. Jedini strah koji trebamo imamo jest strah od srama što nećemo ostaviti naše nacije ponosnijima, jačima i bogatijima našoj djeci.

  Savez spreman braniti naš narod, štititi naše interese i očuvati slobodu djelovanja koja nam omogućuje da oblikujemo vlastitu sudbinu – ne onaj koji postoji da bi upravljao globalnom državom blagostanja i iskupljivao navodne grijehe prošlih generacija. Savez koji ne dopušta da se njegova moć prepusti drugima, ograniči ili podredi sustavima izvan njegove kontrole; onaj koji ne ovisi o drugima za kritične potrebe svog nacionalnog života; i onaj koji ne održava pristojno pretvaranje da je naš način života samo jedan među mnogima i da traži dopuštenje prije nego što djeluje. I prije svega, savez temeljen na priznanju da smo mi, Zapad, zajedno naslijedili – ono što smo zajedno naslijedili nešto je jedinstveno, prepoznatljivo i nezamjenjivo, jer je to, uostalom, sam temelj transatlantske veze.

   Djelujući zajedno na ovaj način, nećemo samo pomoći u obnavljanju zdrave vanjske politike. Vratit će nam jasniji osjećaj o sebi. Vratit će nam mjesto u svijetu i time će ukoriti i odvratiti sile civilizacijskog brisanja koje danas prijete i Americi i Europi. Stoga, u vrijeme naslova koji najavljuju kraj transatlantske ere, neka svima bude jasno da to nije ni naš cilj ni naša želja – jer za nas Amerikance, naš dom možda jest na zapadnoj hemisferi, ali mi ćemo uvijek biti dijete Europe.

   Naša priča započela je s talijanskim istraživačem čija je avantura u veliku nepoznanicu kako bi otkrio novi svijet donijela kršćanstvo u Ameriku –i postala legenda koja je definirala maštu naše pionirske nacije.

Europsko porjeklo SAD

   Naše prve kolonije izgradili su engleski doseljenici, kojima dugujemo ne samo jezik kojim govorimo već i cijeli naš politički i pravni sustav. Naše granice oblikovali su Škotsko-Irci – taj ponosni, srdačni klan s brda Ulstera koji nam je dao Davyja Crocketta, Marka Twaina, Teddyja Roosevelta i Neila Armstronga.

   Naše veliko središte srednjeg zapada izgradili su njemački poljoprivrednici i obrtnici koji su prazne ravnice pretvorili u globalnu poljoprivrednu silu – i usput rečeno, dramatično poboljšali kvalitetu američkog piva.

   Naše širenje u unutrašnjost slijedilo je stope francuskih trgovaca krznom i istraživača čija imena, usput rečeno, još uvijek krase ulične znakove i imena gradova diljem doline Mississippija. Naši konji, naši rančevi, naši rodei – cijela romansa kaubojskog arhetipa koji je postao sinonim za američki Zapad – rođeni su u Španjolskoj. A naš najveći i najznačajniji grad nazvan je Novi Amsterdam prije nego što je nazvan New York.

   Znate li da su u godini osnivanja moje zemlje Lorenzo i Catalina Geroldi živjeli u Casale Monferratu u Kraljevini Pijemont-Sardinija. A Jose i Manuela Reina živjeli su u Sevilli u Španjolskoj. Ne znam što su, ako išta, znali o 13 kolonija koje su stekle neovisnost od Britanskog carstva, ali evo u što sam siguran: Nikada nisu mogli zamisliti da će se 250 godina kasnije jedan od njihovih izravnih potomaka vratiti ovdje danas na ovaj kontinent kao glavni diplomat te mlade nacije. Pa ipak, evo me, podsjećen vlastitom pričom da će i naše povijesti i naše sudbine uvijek biti povezane…

…Danas sam ovdje kako bih jasno dao do znanja da Amerika krči put za novo stoljeće prosperiteta i da to još jednom želimo učiniti zajedno s vama, našim cijenjenim saveznicima i našim najstarijim prijateljima.

   Želimo to učiniti zajedno s vama, s Europom koja je ponosna na svoju baštinu i svoju povijest; s Europom koja ima duh stvaranja slobode koji je slao brodove u nepoznata mora i rodio našu civilizaciju; s Europom koja ima sredstva za obranu i volju za preživljavanjem. Trebali bismo biti ponosni na ono što smo zajedno postigli u prošlom stoljeću, ali sada se moramo suočiti i prihvatiti prilike novog – jer jučer je prošlo, budućnost je neizbježna i naša zajednička sudbina čeka.

Govor Rubia je izazvao ovacije elite okupljene u Minhenu i iritaciju, preciznije bi bilo reći bijes njemačkog kancelara Merz. Njegov bijes se usmjerio na publiku, na tamo prisutnu elitu jer je govor pozdravila ovacijama.