Europski populizam

Danas se u Europskoj uniji nalaze dvije vlade koje mediji i europske institucije nazivaju populističkima pa bi bilo dobro za nas vidjeti njihove uspjehe i neuspjehe. Prije formiranja Orbanove vlade u Mađarskoj i vlade stranke Pravo i Pravda u Poljskoj tamošnje ranije vlade su prodale većinu banaka strancima. Kao odgovor na to ove dvije „populističke“ vlade su kao svoj prvi cilj proglasile vraćanje vlasništva banaka natrag u Mađarsku i Poljsku. Drugi njihov cilj je bio ukidanje Obveznih mirovinskih fondova kojima upravljaju banke, dok je treći bio uvođenja poreza bankama. Poljska je još dodatno vodila pravni rat s Europskom unijom o uvođenju specijalnog poreza velikim trgovačkim centrima u kojemu je tek prošle godine pobijedila. Taj novac koji su putem poreza prije svega uzeli privatnim financijskim institucijama ove vlade su preusmjerile prema obiteljima i umirovljenicima, povratku u državno vlasništvo ranije privatiziranih tvrtki i smanjenju javnog duga. Rezultat te politike možemo vidjeti i usporediti s Hrvatskom u sljedećoj tablici:

Zapadni kritičari vole tvrditi da nema slobodnih medija u Mađarskoj i Poljskoj što je stvarno smiješno. Kriticizam o slobodnim medijima je blago govoreći apsurdan pošto nam se dovoljno sjetiti urednika The Economist-a koji je rekao da zapadni mediji više ne pišu istinite nego pravedne vijesti. Kada su pitali ljude na zapadu zašto ne vjeruju medijima drugi najpopularniji odgovor je bio da se vijesti koje imaju u „slobodnim medijima“ previše bave emocijama nasuprot činjenicama dok je treći odgovor bio da u medijima ima previše laži da bi im se vjerovalo.Ova tablica nam jasno ukazuje da takozvane populističke vlade vode više nego razumnu gospodarsku politiku koja je iz Europske perspektive istovremeno izuzetno popularna među glasačima jer štiti socijalnu koheziju.

Danas glavna razlika između građana zapadne Europe i onih istočne je njihovo stanje uma. Većina građana zapadne Europe danas vjeruje svijetu koji prezentiraju zapadni mediji i političari. S druge strane većina građana istočne Europe zbog komunističke prošlosti vjeruje da im mediji i političari lažu tako da oni prije svega vjeruju svojoj obitelji, prijateljima i susjedima. Tokom komunizma oni i njihove obitelji su se naslušali idealističkih poruka koje nisu imale veze s realnošću tako da danas oni vjeruju kako idealizam koji mediji zastupaju predstavlja najbrži put u pakao. Uzimajući to u obzir mi sada možemo razumjeti zašto su građani istočne Europe od prvog dana protiv primanja migranata i zašto zelene stranke ne uživaju nikakvu podršku.

Kako zapad definira populizam

Oko pojma populizma rasprave se vode sada već duže od jednog stoljeća, ali oko njegove definicije u svom tom vremenu nije postignut dogovor. Za bivšeg savjetnika MMF-a Barrija Eichengreena danas populizam predstavlja politički pokret koji je nastrojen nacionalistički i protiv političko-ekonomske elite. Mi se možemo složiti s ovom definicijom, ali samo ako gledamo današnje doba u zapadnom svijetu što nam mora biti neprihvatljivo. Prije više od 30 godina Dornbursch i Edwards su definirali Latinskoamerički populizam riječima:“Populizam je pristup ekonomiji koji prioritizira rast ekonomije i preusmjeravanje novac prema siromašnima na uštrb inflacije i deficita“. Glavni problem s tom definicijom je da govori prije svega o Latinskoj Americi između Drugog svjetskog rata i 1990 godine tako da je ona danas potpuno nekorisna.

Ako tražimo definiciju populizma u daljnjoj prošlosti dolazimo do Goowyna koji tvrdi da je populizam pozitivna snaga za mobilizaciju ljudi i demokraciju. Tu se naravno nalazi i Adorno koji živeći u doba nacizma, komunizma i fašizma tvrdi „nezadovoljstvo stvoreno između demokratskog ideala i stvarnosti građana se na kraju okrene protiv demokracije. To se događa jer demokratski izabrane vlade ne ispune svoja obećanja pa onda glasači počnu smatrati da je riječ o prevari nakon čega zahtijevaju stvaranje drugačijeg sistema.“ Ta ovdje navedena najstarija definicija populizma je ujedno i najtočnija jer je ona vrijedila jučer, vrijedi i danas, a vrijediti će i sutra. Kada danas govorimo o populizmu kritičari uvijek osuđuju autokratske tendencije pri tome zaboravljajući da je svaki pokret u povijesti koji je pokrenuo političke promjene imao svog predsjednika. Komitetima nije moguće promijeniti neuspješni režim. Za to je uvijek bio potreban lider koji će tako nešto pokrenuti.

Gledajući današnje doba mnogima je najteže priznati da živimo u vremenu kolapsa liberalne demokracije i to predstavlja naš osnovni problem. Mounk to tiho priznaje govoreći da možemo imati demokraciju bez prava ili prava bez demokracije, ali on istovremeno odbija priznati da je vjerojatno nemoguće spasiti sistem koji je postojao do 2008 godine. Najvjerojatnije zapad može spoznati tu istinu samo kada čuje takvu poruku s istoka od indijca Appaduraja koji tvrdi: „Europski primjer demokratskog umora nam najbolje ukazuje na želje velikog broja političkog grupa i pokreta da uživaju u beneficijama globalizacije bez tereta demokracije“ što na kraju predstavlja izvor Europskog populizma.

Sljedeću nedjelju pokazujemo kako zapadnoeuropske države sprečavaju populističke stranke u osvajanju vlasti.