Ulazak Hrvatske u eurozonu

Dana 10. svibnja 2018 godine vlada je u dogovoru s Hrvatskom narodnom bankom donijela odluku o osnivanju Nacionalnog vijeća za uvođenje eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj koje je na svojim sjednicama definiralo reformske mjere koje bi Hrvatska morala provesti kao preduvjet ulaska u Europski tečajni mehanizam.

U skladu s strategijom ulaska u Eurozonu ranije navedeno vijeće je 03. srpnja 2019 godine sastavilo pismo namjere koje je bilo poslano u europske institucije koje su naš zahtjev za ulazak u eurozonu prihvatile navodeći uvjete koje Hrvatska mora ispuniti. Osim očekivanih uobičajnih uvjete koje Hrvatska (kao ranije Slovenija) za razliku od Italije, Njemačke i drugih mora ispuniti o proračunskom manjku, javnom dugu i inflaciji nama je dodan i neočekivan uvjet novih privatizacija.

Dok prodaja državnih udjela u tvrtkama Hrvatski telekom, Liburnia Riviera Hoteli, Imperial Riviera Rab ili Mercator-H zbog manje od 2 % dionica u vlasništvu države ima smisla, u drugim tvrtkama ga je teže naći. U skladu s tim Plenkovićeva vlada je donijela odluku da se tokom njenog mandata neće privatizirati tvrtke gdje je situacija puno zanimljivija pa će ti slučajevi dočekati sljedeću vladu. Razlog za takvu odluku vlade nije gospodarski ili ideološki nego čisto politički. Vlada koja započne novu privatizaciju je ujedno i vlada koja nema nikakve šanse pobjediti na sljedećim parlamentarnim izborima.

Na tom popisu osjetljivih tvrtki čijih udjela se država treba riješiti, koje treba dodatno privatizirati u skladu s europskim zahtjevima se nalaze Luka Rijeka gdje država ima udio od 25 %, Croatia osiguranje gdje ima 29.9 %, Podravka s 15.5 % i drugi strateški mastadonti koji su u djelomičnom državnom vlasništvu kao na primjer Petrokemija. Privatizacija svake od tih tvrki zbog njihove veličine će neupitno dovesti do potresa u lokalnoj zajednici iako je kada gledamo poslovanje nekih od njih najbolje izaći iz vlasništva. Danas kada svi pratimo poslovne probleme Đuro Đaković grupe red je podsjetiti se na državnu pomoć koju je ova grupa dobila kao i još uvijek postojećih 20.7 % državnog vlasništva u njoj.

Mnogi će pomješati lončiće i reći da je situacija slična u Petrokemiji koja je u stvarnosti posebna priča. Priča o Petrokemiji je u stvarnosti priča o kompaniji koja je prije dolaska na vlast Milanovićeve vlade 2011 godine pozitivno poslovala. Tokom sljedećih godina kompanija propada zbog previsoke cijene nabavnog plina sve do trenutka kada je privatizirana  pa na „iznenađenje svih” ponovno počinje pozitivno poslovati. Manjinski udio u toj danas profitabilnoj tvrtki Hrvatska treba prodati što će se i dogoditi najkasnije 2021 godine.

Pravo pitanje koje si moramo postaviti bi glasilo zašto Hrvatska mora prodati udjele u svojim kompanijama ? Njemačka i njene savezne jedinice danas imaju vlasničke udjele u Commerzbank, Volkswagen, Deutsche Telekom i mnogima, mnogima drugima. Slična je situacija i u Francuskoj koja ima udjele u Renaultu, STMicroelectronics…, ali od nje se ne traži privatizacija.

Ti zahtjevi za privatizacijom Europske unije nam ujedno daruju dodatni odgovor zašto danas uspješne istočnoeuropske članice nemaju namjeru ulaziti u eurozonu. Dok Njemačka i druge zapadne članice štite svoje korporacije najavljujući promjene europskog zakonodavstva kako bi ih se zaštitile, one istočne pokušavaju povratiti pod kontrolu kompanije koje su prepustile strancima. To je učinila Mađarska s nama dobro znanim MOL-om 2011 godine kada je kupila većinski udio u njemu,a to isto čini zajedno s Poljskom u financijskom sektoru gdje ove dvije države pokušavaju vratiti vlasništvo nad bankama.

Kada govorimo o ulasku u eurozonu najveći strah naših sugrađana predstavlja povećanje cijena u doba prelaska s kune na euro. U stvarnosti najveći strah bi nam trebale biti nove privatizacije kojima se plaća ulazak u eurozonu u doba kada sve druge članice Europske unije štite svoje kompanije od stranaca. To nam ujedno otvara pitanje da li su u pravu Njemačka, Italija, Mađarska, Poljska i drugi koji štite svoje kompanije ili Hrvatska koja ih se želi riješiti. Odgovor na to pitanje nije teško naći.