Erdogan Veliki

  Turska je proteklih dvadesetak godina ratovala u Iraku, Libiji, Siriji, Armeniji i na Mediteranu, ali nikada nije ostvarila potpuni uspjeh. Sada je to napokon uspjela u Siriji pa napokon možemo reći Erdogan Veliki.

  Moderna priča o Siriji počinje s 2000. kada je nakon višegodišnjih pregovora SAD-Izrael-Sirija predložen mirovni sporazum između dvije posljednje navedene države. Riječ je o prijedlogu koji dolazi prekasno jer Hafed al-Assad tada već pred svima polako umire. Njegove misli su te godine bile vezane sređivanjem da ga sin naslijedi u fotelji predsjednika Sirije.

  Sljedećih godina novi predsjednik, Bashar al-Assad je zauzet jačanjem svoje pozicije pa „nema vremena” za dogovor. S druge strane SAD i Izrael počinju gubiti strpljenje s Sirijom pa počevši od 2004. na njenom teritoriju vode antiterorističke operacije,a 2007. bombardiraju nuklearni reaktor. Nakon toga svaki dogovor između ovih država postaje nemoguć pa SAD priprema “narodni ustanak” protiv diktatora.

  Govorimo o pripremama koje započinju još 2006. i na kraju rezultiraju „građanskim ratom” u Siriji. Početak tog rata 2011. obilježava prisustvo američkih specijalnih jedinica koje se bore na strani pobunjenika. Riječ je o pobunjenicima koji podržani od NATO saveza i specijalno Turske zagovaraju genocid. Njihov bezbroj puta proklamirani program glasi: „Kršćane u Libanon, Alavite (Šiite) u grob”.

  Nakon više od 5 godina krvavih borbi genocidno nastrojeni pobunjenici su poraženi. Taj poraza rezultira njihovim povlačem na teritorij Sirije uz Tursku granicu gdje uz zaštitu Erdogana provode pripreme za ofenzivu.

  Dok se to događalo u Siriji Turska se bavila ratnim provokacijama na drugim područjima. Ona ratuje u Libiji, sjevernom Iraku, Siriji i provocira Grčku koju  jedino Francuska podržava. U određenom smislu on ostvaruje pobjedu 2020. protiv Armenije kada odlučujući pomaže Azerbejdžan u ovom ratu.

  Nakon toga se gotovo 4 godine nije čulo za Erdogana i njegove provokacije. Oni koji nisu imali pristup tajnim informacija su mislili da se čovjek koji sada ima 70 godina malo smirio, ali to očito nije bila istina. On se bavio opremanjem i organizacijom sunitske terorističke organizacije Hayat Tahrim al-Sham u zauzimanju Sirije. Riječ je o organizaciji koju i naše ministarstvo vanjskih poslova na svojim internet stranicama naziva terorističkom pa tu njeno definiranje završava.

  Hayat Tahrim al-Sham (HTS) se nije mogao pripremiti za prosinačku ofenzivu bez vojne podrške Turske. Oni se nisu mogli pripremiti jer su bili smješteni u regiji Idlib gdje im je jedina logistička linija bila prema Turskoj. Drugim riječima HTS je de facto turska paravojska pa njeno munjevito osvajanje Sirije predstavlja pobjedu Erdogana.

  Na početku ofenzive te paravojske Erdogan govori da napad predstavlja odgovor pobunjenika na bombardiranje Idliba. Potom nakon pada Alepa Erdogan poziva Assada na dogovor s pobunjenicima, a potom dan dva prije pada Damaska njegova poruka je: „Idlib, Hama, Homs, cilj je Damask”.

  Jedno od navodnih uputstava/naređenja koje HTS dobiva iz Ankare je izbjegavanje napada na Kršćane i Šiite. Riječ je o naređenju koje ova sunitska teroristička organizacija slijepo sluša tijekom svog osvajanja Sirije koje završava u noći 07/08.12.2024. osvajanjem Damaska.

  Ukratko nasljedni predsjednik Sirije Bašar al-Assad je oboren dok na njegovo mjesto sjeda Abu Mohammed Al-Jawlani. Zapadni mediji nam govore da on osobno kao i pokret kojim on upravlja podržavaju raznolikost pošto je to njihova snaga. On sam se na CNN predstavljao kao pobornik pluralizma i tolerancije koji nosi odjelo.

  Ako vjerujete tim izjavama onda ćete reći da je on prošao dugi put od lidera islamskih terorista koji pozivaju na genocid nevjernika do danas. Mi ostali koji smo skeptičniji volimo navoditi da je Al-Jawlani po mišljenju Vijeća sigurnosti UN-a terorist za čije ubojstvo je SAD spreman platiti 10 milijuna dolara.

  To su ako pitate „briljantnog” francuskog predsjednika Macrona nevažne sitnice jer trebamo slaviti pad Assada. Turski predsjednik Erdogan u Ankari puno veselije slavi pad Assada. Uvjereni smo da on sada sebe smatra Erdoganom Velikim koji je vratio Siriju u turski zagrljaj. Riječ je o neupitnom uspjehu na kojem mu se mora čestitati. Nakon što smo završili s čestitanjem red je upitati se da li on stvarno misli da će moći kontrolirati Mohammed Al-Jawlanija ?

  Naše je mišljenje da to baš tako neće funkcionirati i da će Jawlani glumiti dobricu dok je Erdogan čvrsto na vlasti. S druge strane red je dobro se zamisliti što je u glavama Ursule von der Leyen i ciparske vlade ?

  Kako god da ispadne činjenicu da mediteranskom državom sada upravlja onaj koji je pozivao na genocid Kršćana nitko ne može osporiti. Od toga bi mi svi trebali biti užasnuti.