Domaći dug

  Proteklih dana smo putem medija bili bombardirani vijestima o porastu javnog duga u Hrvatskoj i Europskoj uniji kao da to predstavlja neku iznenađujuću vijest. U određenom smislu ta vijest koja je po mišljenju nekih čak i dobra predstavlja najobičnije histeriziranje.

  Kada govorimo o visini javnog duga najvažnije nam je sjetiti se mučenja stanovnika u doba eurokrize. Tada su članice Europske unije pod pritiskom eurokrata rezale sve što se moglo rezati kako bi smanjili svoj javni dug. Rezultat je bio totalni kolaps i bespotrebno mučenje stanovnika. Znajući vrlo dobro što su tada eurokrati i Njemačka učinili Grčkoj i drugim država ministar vanjskih poslova Njemačke je u travnju 2020 godine izjavio da ovaj put drastičnih mjera štednje, ovaj put neće biti mučenja stanovnika.

  Ako želimo vjerovati Njemačkoj drastičnih mjera štednje se ne moramo plašiti pa onda nema razloga za paniku oko visine javnog duga. Bez obzira na to naši mediji pokušavaju stvoriti paniku navodeći kako smo po javnom dugu na 8 mjestu u Europskoj uniji pošto je on dostigao gotovo 90 % BDP-a Hrvatske.

  Ono što se ne navodi bi bilo da je Hrvatska početkom 2019 godine u obveznim mirovinskim fondovima koji su naša specifičnost imali 27 % BDP-a. Danas je ovaj postotak sigurno i veći pa možemo reći da iznosi 30 % BDP-a. Pojednostavljeno govoreći kada bi ukinuli obvezne mirovinske fondove koje druge države nemaju naš javni dug bi bio niži od javnog duga Njemačke, Finske, Mađarske, Slovenije i slično. On bi iznosio samo 60 % što je iznimno važan postotak.

  Proteklih godina gospodarska politika Plenkovićeve vlade se temeljila na smanjivanju udjela javnog duga u BDP-u kako bi mi ušli u eurozonu. Drugim riječima gospodarska politika nije postojala nego je postojala samo državna financijska politika.

  Ta državna financijska politika je bila više nego uspješna pa se javni dug smanjio s 85 % BDP-a krajem 2016 godine na 75 % BDP-a krajem 2019. Jedini strateški cilj ove politike je bio smanjivanje javnog duga ispod 60 % BDP-a kako bi Hrvatska zadovoljila osnovni uvjet za ulazak u eurozonu.

  Sada zahvaljujući pandemiji korona virusa ili preciznije zahvaljujući uvedenim karantenama koje guše gospodarsku aktivnost javni dug je eksplodirao na 90 % BDP-a i tako nas udaljio od eurozone. Za protivnike eurozone to sigurno predstavlja razlog za slavlje dok za zagovornike to predstavlja razlog za tugu.

  Iz perspektive Europske unije to predstavlja problem pošto su njoj potrebne dobre pozitivne vijesti zahvaljujući kojima se može baciti PR spin o povjerenju u uniju i eurozonu. Drugim riječima u interesu Europske unije je ulazak Hrvatske u eurozonu,a to se može postići na nekoliko načina.

  Prvi bi bio da Hrvatska uđe u eurozonu isto tako kao i nekada Njemačka, Italija, Belgija i dosta drugih članica. U prijevodu da Hrvatska protupravno uđe u eurozonu, protivno pravilu u javnom dugu. To bi predstavilo politički problem, ali gdje postoji želja postoji i način.

  Pošto bi to predstavilo politički problem puno elegantnija solucija bi bila ukidanje obveznih mirovinskih fondova i prebacivanje tog novca u javni fond kao što su to učinili Mađarska, Poljska i drugi. Time bi se Hrvatska vratila na razinu javnog duga s kojim možemo ući u eurozonu što znaju premijer Plenković i ministar Marić dok su financijske organizacije vatreno protiv toga.

  Treće moguće rješenje bi bilo čekanje 2030 ili 2035 za ulazak Hrvatske u eurozonu. To rješenje ne odgovara niti Europskoj uniji niti financijskim institucijama koje zagovaraju ukidanje za njih problematične kune.

Biti će zanimljivo koja će opcija na kraju biti izabrana. Mi se “kladimo” na prvu.