europska-unija

Cijena Europske unije

   Ukidanjem komunizma u istočnoj europi želja stanovnika svih tamošnjih država zajedno s vladama je postala ulazak u bogati zapadni svijet, Europsku uniju. Do ispunjenja tih želja većina bivših komunističkih država će morati čekati 2004. godinu i tadašnje veliko proširenje unije. Kako svako ispunjavanje želja uvijek ima svoju cijenu tako su je i sve nove članice morale prije ili kasnije platiti.

   Prve cijene ulaska u uniju su bile privatizacije strateških sektora ili preciznije prodaja udjela u njima prije svega zapadnim korporacijama. To se u prvom razdoblju odnosilo na bankarski i energetski sektor preko kojeg se u određenom smislu prepustila kontrola nad vlastitom ekonomijom stranim partnerima. Tako je udio mađarske vlade u MOL-u koji je za Hrvatsku posebno zanimljiv zbog privatizacije naše naftne kompanije bio pod vanjskim pritiscima drastično smanjen na samo 25 % udjela u vlasništvu tokom devedesetih godina. Sličnosti ove prodaje vlasništva u energetskom sektoru s kasnijim događajima u Slovačkoj, Hrvatskoj i Poljskoj koje su počeli privatizaciju svog naftnog sektora 2000., 2003. i 2004. godine bivaju svima očite. Zajedno s ovim prepuštanjem za državu strateškog energetskog sektora strancima događalo se u skladu s zahtjevima zapadnoeuropskih „partnera” prepuštanje financijskog sektora. Iskorištavajući tako nužnost da istočnoeuropske vlade „privatiziraju” svoj bankovni sektor Erste Bank je uspjela tokom samo 8 godina preuzeti u svoje vlasništvo najveće banke u Češkoj, Slovačkoj i Rumunjskoj. Kako Erste nije jedina zapadna bankarska grupa koja je iskoristila ovu umjetno stvorenu poslovnu priliku ovdje ćemo još samo spomenuti za Hrvatsku važan Unicredit koji je preuzeo u svoje vlasništvo najveće banke u Hrvatskoj i Bugarskoj, drugu najveću u Poljskoj i jednu od najvećih u Rumunjskoj. Osim prodaje državnog udjela u bankama bivšim komunističkim državama je bilo savjetovano,ali i ne naređeno da prodaju dijelove državnog mirovinskog sustava što su neki kao Hrvatska prihvatili,a neki kao Slovenija odbili.

  Druga, kasnija cijena koju će te sve države morati platiti po ulasku u Europsku uniju biva gubitak vlastitog stanovništva. U osnovi cilj zakona o mobilnosti Europske unije je bilo rušenje cijene rada u zapadnoj europi, ali nuspojava tog zakona za istočnu europu taj zakon predstavlja je bila demografska katastrofa. Službeni njemački državni podaci nam možda i najbolje ukazuju na veličinu ove katastrofe. Ti podaci koji navode samo osobe koje nisu stekle njemačko državljanstvo nam govore da je 31.12.2017. godine u Njemačkoj živjelo 866.855 Poljaka, 622.780 Rumunja i 367.900 Hrvata. Tako kada pogledamo ove podatke u postotcima možemo razumjeti pravi veličinu demografske štete . Ako prihvatimo da ovdje govorimo o migraciji prije svega istočnoeuropskog radnog i demografski aktivnog stanovništva starog između 25 i 54 godine onda dolazimo do zaključka da se iz Hrvatske samo u Njemačku iselilo 17.5 % sveukupnog broja tih stanovnika o kojima je trebala ovisiti naša budućnost. Tim podacima o demografskom pustošenju Hrvatske možemo dodati 76.960 Hrvata koji su migrirali u Austriju, a potom i mnogo drugih zapadnoeuropskih država.

 Tek kada na ovaj način promatramo cijenu našeg članstva u Europskoj uniji tada stvarno možemo razumjeti što smo mi u Hrvatskoj dali, žrtvovali za Uniju.

0 0 vote
Article Rating
Registracija
Obavijest
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments

Copyright © 2020 · Sva prava pridržana · Hladna Istina