Antička državljanstva

  Pitanje stjecanja državljanstva predstavlja osnovno pitanje za praktičke sve ranije i današnje države. U osnovi osobe mogu steći državljanstvo po zakonu krvi, jus sanguinis i po zakonu zemlje, jus soli.

  Jus sanguinis ili stjecanje državljanstva koje su nasljeđuje od roditelja predstavlja u originalu republikanski koncept koji nam govori da država pripada svojim građanima. Najbolji primjer za to nam daruje zakon o državljanstvu antičke Atene iz 451 godine prije Krista koji govori da oba roditelja moraju biti državljani Atene da bi „djete” steklo državljanstvo. Zbog tog zakona o državljanstvu na primjer čuveni Aristotel nikada nije mogao postati državljanin Atene.

  Identičnu situaciju mi nalazimo u Rimskoj republici, a potom i u doba ranog Rimskog carstva koje je u stvarnosti bilo republika na čijem čelu sjedi car. Ta pozicija da samo potomci građana Rima imaju pravo na rimsko državljanstvo je dovelo do građanskog rata kada su talijanski gradovi pobunili tražeći rimsko državljanstvo za svoje stanovnike. Na kraju oni su dobili rimsko državljanstvo.

  Jedini način u doba Rima da stranac dobije rimsko državljanstvo je da ga zasluži. Jedini način da ga se zasluži je bilo stupanje u Rimsku vojsku. Svaki stranac, svaki nedržavljanin bi nakon 25 godina vojne službe automatski dobio državljanstva i sva prava s njim vezana.

  Taj sistem sticanja državljanstva ostaje na snazi sve do 212 godina kada na scenu stupa car Karakala Getikus. Getikus je inače pogrdni nadimak koji su Karakali dali Rimljani pošto on nije pobjedio barbare, ali je ubio brata koji se zvao Geta i 20.000 osoba koje su se protivile bratoubojstvu. Ovo ubojstvo i prateći pokolji puno više nego stupanje na prijestolje Karakalinog oca Septimija Severa predstavlja smrt republikanskog ustava Rima.

  Ubrzo po ubojstvo brata u prosincu 211 godine Karakala mijenja rimski ustav donošenjem sljedeće godine Constitutio Antoniniana ili po hrvatski Antonianskog ustava. Po tom novom rimskom ustavu sve osobe koje žive na području Rimskog carstva postaju građani Rima. Jedini pravni izuzetak ovom pravilu predstavljaju neslobodne osobe, robovi.

  Tim ustavom državljanstvo Rima se više nije djelilo po republikanskom principu zakona krvi, jus sanguinis nego se od tada u Rimu djelilo po zakonu zemlje, jus soli. O ovoj ustavnoj promjeni u antičkom Rimu UNESCO piše: „Rimsko društvo u krizi je dalo građanska prava svim slobodnim stanovnicima.Time je prvi put u svjetskoj povijesti dano državljanstvo milijunima ljudi koji pripadaju različitim kulturama i žive na 3 različita kontinenta. Istovremeno oni su zadržali svoja postojeća građanska prava i zakone koji su jasno zaštićeni u rimskoj legalnoj tradiciji. Suprotno svim drugim građanskim koncesijama u povijesti ova mjera nije bila specijalno usmjerena prema specifičnom europskom centru i nije bila bazirana na nacionalnom ustavu”.

  Svaki povjesničar koji se ne plaši posljedica će odmah izjaviti da UNESCO u svojoj izjavi o Constitutio Antoniniana prilično jasno i bezobrazno laže pišući „novu i bolju povijest”. Rimska kriza trećeg stoljeća započinje 235 godine ili drugim riječima 23 godine nakon donošenja ustava kojim je državljanstvo dano svim stanovnicima Rima. Neki će sigurno interpretirati i da do krize trećeg stoljeća dolazi zbog novog ustava pošto su osobe „nepoznatog” porjekla, barbari postale rimski uzurpatori i carevi počevši od Maximina Tračanina 235 godine.

Sutra ćemo govoriti o stjecanju državljanstva u modernim državama.

4.5 2 votes
Article Rating
Registracija
Obavijest
guest
1 Comment
najstarije
najnovije najviše glasova
Inline Feedbacks
View all comments
trackback
4 mjeseci prije

[…] Antička državljanstva […]

Copyright © 2020 · Sva prava pridržana · Hladna Istina