Formiranje nacija
Službena historiografija nam govori da se formiranje nacija pojavljuje tek nakon Francuske revolucije što je povijesno gledajući problematično stajalište. Kao što danas političari i “stručnjaci” tvrde da ne postoje takozvana jednostavna rješenja koja zagovaraju populisti tako i mi po pitanju nacija tvrdimo da ne postoje jednostavna rješenja o njihovom nastanku.
Francuski revolucionarni ustav iz 1791 godine nam govori “Suverenost je jedinstvena i nedjeljiva,a ona pripada naciji; Niti jedna grupa ili pojedinac ne može suverenost prebaciti na sebe”. Tu definiciju stručnjaci navode kao primjer formiranja nacionalizma krajem 18 stoljeća ćemo se dodaje pojava nacionalnih vojski. Ukratko iz ove liberalne interpretacije nacionalizam je prolazni fenomen čiji vijek trajanja je bio 200 godina pa je njegovo doba završeno.
Ta interpretacija nacionalizma nam dalje govori kako su ranije kraljevi bili zaokupljeni teritorijem, ali im je istovremeno potpuno nevažno bilo tko živi na njemu. Jedino je kraljevima bilo važno da stanovnici teritorija priznaju njegovu vlast i plaćaju poreze čime je završeno kraljevsko uplitanje u živote podanika.
Na osnovnu pogrešku tog razmišljanja nam ukazuju događaji u Europi počevši minimalno od 15 stoljeća i formiranja nacionalnih država. Uzmimo na primjer Kraljevstva Aragona i Kastilje (današnja Španjolska) koji su u 15 i 16 stoljeću s svog teritorija izbacili sve Židove i muslimane koji se nisu htjeli prekrstiti. Za takvu odluku mi uvijek možemo optužio religiozni kršćanski fundamentalizam vladara, ali pri tome ne smijemo nikada ignorirati da je njima ojačana socijalna kohezije države i završno formiranje tamošnje nacije.
Sličnu situaciju smo u to doba imali u Portugal, Francuskoj, Engleskoj samo su drugi narodi ili preciznije vjernici drugih vjera bili protjerivani. Taj proces formiranja nacije je bio najtraumačniji u Francuskoj gdje se prvo vodio rat za nacionalno oslobođenja u 15 stoljeću da bi potom došlo do stogodišnjih vjerskih borbi. Te borbe su se vodile između protestanskih Hugenota i katoličke vlade i njihovim završetkom u doba Luja XIV dolazi do neupitno formiranja moderne Francuske.
Protivnici tvrdnje da ovi događaji u Engleskoj, Francuskoj, Portugalu, Španjolskoj predstavljaju formiranje nacije tvrde da je ovo dovelo samo do religioznog, ali ne nacionalnog formiranja države. Kao dokaz tog gledišta oni navode bezbroj primjera stranaca koji su došli raditi za Francusku ili Austriju i došli do položaja maršala ili ministra, ali istovremeno ignoriraju da su se oni asimilirali dajući potpunu lojalnost država koja ih je primila. Najbolji primjer za to nam je Ana Austrijska koja je bila regent u ime Luja XIV vodeći rat protiv Austrije i poslije sklapajući protuAustrijski vojni savez.
Osnovnu razliku između nacionalizma 19-20 stoljeća i onog ranijeg kojeg možemo nazvati kraljevskim ili religioznim predstavlja formiranje demokracija. To je primjetio još Robespierre koji u doba Francuske revolucije govori “Samo pod demokracijom država je domovina svih njenih stanovnika i može mobilizirati isto onoliko vojnika kolika ima stanovnika”.
U ranijemo razdoblju simbol suverenosti ili nacionalizma je bio kralj. To nam je najbolje pokazano u riječima Luj XIV koji je govorio “država to sam ja”. Ta njegova 300 godina stara definicija je u realnosti vrlo slična onoj Francuskog predsjednika De Gaulla koji je bio izjavio “Kada želim znati što obični Francuz misli upitam sebe”.
Ukratko nacionalizam nije stvoren tek poslije Francuske revolucije nego je postojao i stoljećima ranije bez da ulazimo u daleku povijest. Jedina razlika između ranijeg nacionalizma i onog današnjeg je bila da se prvi temeljio na religiji i kraljevoj volji, a drugi se temelji na demokraciji i mobilizaciji cjelokupnog stanovništva.
Niti jedan niti drugi nacionalizam jer je neupitno riječ o nacionalizmu nije na svom teritoriju trpio pripadnike drugog jezika i pripadnike druge vjere. Drugim riječima on na svom teritoriju nije trpio pripadnike druge, različite društvene zajednice.
U tekstu mi se nismo bavili primjerom antičkih nacija niti država izvan Europe pošto je moguće samo u zapadnim državama govori da su nacije izmišljene zajednice.