Godina državnih bankrota

  Pored ostalih problema 2022 godina će pored ostalog biti godina državnih bankrota siromašnijih država u svijetu. Procjenjuje se da 60 % tih država nisu biti u stanju ove godine otplatiti rate dospjelih kredita.

   Predsjednik Svjetske banke David Malpass je u svom govoru sadašnju situaciju djelomično drugačije definirao. On je izjavio da se 60 % siromašnih država nalazi u problemima s otplatom javnog duga. Potom je nastavio tvrdeći da to predstavlja ogroman problem kada ga povežemo s inflacijom, promjenom tečaja i gospodarskim rastom.

  Potom je pozvao razvijene države i prije svega Kinu da pomognu tim državama. Ta pomoć bi po njemu trebala doći putem restrukturiranja javnog duga i njegovog mogućeg brisanja.

  Svjetska banka, MMF i financijske institucije općenito nisu zabrinute zbog potencijalne nemogućnosti otplate javnog duga. One su prije svega zabrinute oko mogućnosti neorganiziranog bankrota. One su zabrinute mogućnošću da neka država jednostavno proglasi bankrot i kaže kreditorima da se slikaju.

  Trenutačno postoji strah da će Šri Lanka, El Salvador, Gana i Tunis neorganizirano bankrotirati. Te države kao i mnoge druge žive u strahu od uvjeta koje će nametnuti Svjetska banka i MMF za restrukturiranje duga pa to odbijaju učiniti. Jedine države koje su prihvatile sve uvjete za restrukturiranje duga su Čad, Etiopija zahvaćena građanskim ratom i Zambija.

  Razlozi zašto države po svaku cijenu odbijaju pregovarati o restrukturiranja javnog duga su jednostavni. Riječ je o prije svega sadističkim uvjetima koji se nameću državama kojima je nužno restrukturiranje.

  Samo ako pogledamo par godina unatrag otkrivamo masivne demonstracije protiv vlada koje su prihvatile restrukturiranje duga. Primjer toga su demonstracije u Jordanu koje su srušile vladu 2018 i one održane u Egiptu, Pakistanu, Šri Lanki i Argentini. Sve te demonstracije su se dogodile jer su vlade provodile dogovor o restrukturiranju. Ti dogovori uvijek traže smanjivanje primanja i privatizacije pa su stoga za vlade više nego toksični.

  Kako danas živimo u doba eksplozivnog rasta cijena hrane sve te siromašne države ostavljaju sebi kao opciju mogućnost kontrole cijene. U slučaju sklapanja dogovora o restrukturiranju duga njima se kao jedan od uvjeta postavlja postavlja potpuna liberalizacija cijena čime je sve rečeno.

  Sve vlade tih država vrlo dobro znaju da je Arapsko proljeće započelo demonstracijama zbog poskupljenja hrane. Te visoke cijene su 2011 godine dovele do demonstracija, revolucija, a nešto slično se gotovo dogodilo 2008 godine.

  Jedan od vremenski posljednjih primjera kako ukidanje organičenja cijena dovodi do revolucije nam je ove godine stiglo iz Kazahstana. Tamo je u dogovoru s zapadnim partnerima predsjednika Kazahstana ukinuo subvencije na gorivo i potom jedva ostao na položaju.

  To su osnovni razlozi zašto su samo 3 siromašne države u 2021 godine zastražile restrukturiranje duga. Sve druge su se zaduživale na tržištu po visokim kamatnim stopama što im svakim danom postaje sve teže, što ih dovodi do bankrota.

  Pitanje svih pitanja je što će se ove godine dogoditi s siromašnijim državama ? Da li će one bankrotirati ? To nas u Europi ne bi trebalo pogoditi pošto financijske organizacije imaju iskustva iz 2011 godine. Da li će nas bankrot neke od tih država pogoditi putem migracionog pritiska je potpuno drugačije pitanje.