Demonstracije u Kazahstanu

  Demonstracije u Kazahstanu će izgledati biti uspješno ugušene. Samo njihovo izbijanje i prvobitni neuspješan pokušaj gušenja predstavljaju šamar njihovom relativno novom predsjedniku/diktatoru.

  Središnja Azija je dobrim dijelom još uvijek tradicionalno područje po pitanju onih koji vladaju i onih kojima se vlada. Od tamošnjih autokrata narod očekuje da kada je potrebno koriste silu i ako to ne učine oni gube poštovanje. To poštovanje oni gube u odnosu na druge predsjednike Središnje azije i u odnosu na vlastite stanovnike.

  Prošle godine je tamo došlo do kraćeg vojnog sukoba Tadžikistana i Kirgistana. Novi revolucionarni vođa Kirgistana je odlučio upotrijebiti silu za anektirati enklave Tadžikistana. Tadžikistan je vojno odgovorio što je dovelo do desetaka mrtvih i minimalno deset tisuća evakuiranih.

  To je inače način kako se bez pregovora koristeći silu rješavaju problemi u Središnjoj aziji. Osnovna pogreška diktatora Kazahstana Kasima Džomarta Tokajeva bi bila da je on to predugo živeći izvan Kazahstana zaboravio.

  Glavni razlog za demonstracije u Kazahstanu predstavlja tamošnji pad životnog standarda. Prosječna plaća u Kazahstanu je 2013 godine iznosila 890 dolara, a sada iznosi samo 580.

  Sigurno ćemo se složiti da je to jedan jako dobar razlog za pokretanje revolucije čiji okidač postaje udvostručenje cijene goriva. Tokajev koji je ranije radio u Ženevi i New Yorku (Ujedinjeni Narodi) je instaliran za predsjednika 2019 godine.

  Kako je nakon godine dana vlasti stekao samopovjerenje on odlučuje promjeniti Kazahstan. Te promjene Tokajev odlučuje provesti u dogovoru s Svjetskom bankom i MMF-om. Dok je od Svjetske banke Kazahstan dobio 400 milijuna dolara za stvaranje kompetitivne ekonomije MMF je zatražio povećanje državnih poreza i smanjivanje troškova.

  To smanjivanje troškova je početkom ove godine izazvalo početak masovnih neorganiziranih demonstracija protiv vlade. Kazahstan koji leži na nafti i plinu je odlučio početkom godine ukinuti ograničenja cijene goriva i pustiti ih da budu tržišne. To je dovelo do povećanja cijena od 100 % i izbijanja pokušaja revolucije.

  Dok su drugog siječnja demonstracije bile regionalne sljedećeg dana se one šire u glavni grad. Riječ je po mišljenju SAD-a o nasilnim demonstracijama koje rezultiraju uništenjem infrastrukture, državnih zgrada i ubojstvima. Već 4 siječnja ovi realno gledajući neorganizirani demonstranti počinju zahtjevati pad vlade koja je dignula cijene goriva.

  Te njihove želje će Tokajev ispuniti 5 siječnja i time potpuno izgubiti obraz pred stanovništvom. Svi Kazahstanci vrlo dobro znaju da predsjednik sve kontrolira pa je smjena vlade samo potvrdila da ga je strah. On se nadao da će tom mjerom smiriti stanovništvo, a u stvarnosti se samoproglasio kukavicom.

  Na kraju mu nije preostalo ništa nego u panici pozvati u pomoć ruski vojni savez čiji je Kazahstan član. U ime vojnog saveza pozitivno odgovara Nikol Pashinijan koji je sličnim demonstracijama došao na vlast u Armeniji.

  U petak 7 siječnja već postaje jasno da Tokajev ima stanje pod kontrolom. Glavnu pomoć tome nisu dali ruski vojnici nego ukidanje interneta i mobitel mreža u Kazahstanu. Možemo stoga reći da su ruski vojnici na kraju krajeva došli samo kako bi ojačali poziciju predsjednika.

  Predsjednik Tokajev će neupitno ostati na svom položaju iako je njegova reputacija uništena. Jednostavno on je pokazao najgoru osobinu koju može imati diktator. On je pokazao da je kukavica.

  S druge strane od ove revolucije se još uvijek vrte glave u Kremlju. Dok je sva pažnja Rusije bila usmjerena na Ukrajinu i Bjelorusiju dogodio se pokušaj revolucije u Kazahstanu. To je u pravom smislu te riječi uhvatilo Rusiju u raskoraku, ali ona sada ima mogućnost najviše zaraditi. Ona ima mogućnost staviti Kazahstan pod svoju potpunu kontrolu.