Rubio na Akropoli

  Američki državni tajnik Rubio je održao još jedan svoj govor o nužnim promjenama u Europi. Za razliku od onog u Njemačkoj ovaj put Rubio na Akropoli drži govor s jednostavnom porukom bez da ikoga kritizira.

  Prije nego što pređemo na sam govor red je strogo analitički navesti zašto mi se slične poruke iz SADa sviđaju. One mi se sviđaju jer za mene nije normalno pretvarati zapadne države u multinacionalne, multikulturalne dok ostatak svijeta ima nacionalne države. Da se ide u smjeru multinacionalnih, multikulturalnih država tada bi to teoretski bilo OK, ovako ne. 

  Sada prelazimo na sam govori državnog tajnika/ministra vanjskih poslova SAD-a Marca Rubia:

„…Iz antičke Grčke je proizašla civilizacija koju nije obilježavala samo zajednička kultura, već i zajednička antropologija – zajedničko poimanje čovjeka i njegova mjesta u svemiru. Njezini su baštinici dijelili ne samo ideju o prirodnom poretku, već i osebujno shvaćanje kreposti, sudbine i usuda, istine, dobra i ljepote, kao i kodeksa koji određuje kako bi ljudi trebali živjeti te objektivnih mjerila i ideala kojima treba težiti. Za stare Grke, težnja za izvrsnošću bila je samo načelo ljudskog postojanja. Cjelokupan građanski život organizirali su oko nadmetanja, ambicije i natjecanja: u filozofiji i poeziji, kiparstvu i drami, atletici i umjetnosti, ratovanju i državništvu. Klasični grčki grad bio je arena u kojoj su se veliki ljudi mogli dokazivati ​​i brusiti svoje potencijale kroz neprestanu borbu – nastojeći biti najbolji, najsnažniji i najljepši te se pritom sve više približavati savršenstvu.

  Svjestan sam da suvremenom uhu ono što sam upravo opisao – taj način života – može zvučati neobično, pa čak i okrutno. Iskreno govoreći, ideal mnogih današnjih ideologija postao je svijet potpune sigurnosti, lišen rizika i neuspjeha, u kojem nema ni slave pobjede ni srama poraza. Danas prečesto gradimo „prema dolje”. Postavljamo standarde tako da nitko ne izgubi; više se bavimo udobnošću onih najslabijih nego potencijalom onih najboljih. Ono najiznimnije među nama držimo taocem prosječnosti, običnosti i osrednjosti.

  Ljudi koji su sagradili Partenon gradili su „prema gore”. Smatrali su da je najviša i najplemenitija životna težnja nadmašiti druge i nastojati biti najbolji u svemu. Drevni grčki gradovi-države vrvjeli su životom. Bili su ispunjeni snažnom strašću, suparništvom, frakcijskim podjelama i sukobima. No, upravo je iz te neprestane borbe za isticanjem proizašao veliki procvat umjetnosti, filozofije te političke i intelektualne energije koji je skupinu mediteranskih gradova pretvorio u kolijevku najveće svjetske civilizacije.

  *Thumos* – kako su ga nazivali stari Grci, taj oganj strasti, snage, hrabrosti i ponosa – srce je velike civilizacije. A bez njega? Bez njega narodi gube volju za borbom, volju za nastojanjem i volju za opstankom.
Danas je velik dio Zapada zaboravio tu osobinu. S vremenom smo se mi na Zapadu počeli sramiti upravo onoga što nas je činilo iznimnima. Osjećali smo nelagodu što nas naša postignuća izdvajaju od ostatka svijeta. Naš je prosperitet nekako postao izvor osjećaja krivnje. Više nismo vjerovali da zaslužujemo svoju veličinu i da smo je stekli vlastitim trudom.

  Riječ „nacionalizam” postala je pogrdna. I tako smo rušili svoje spomenike; osuđivali smo vlastitu povijest. I na previše smo mjesta učili svoju djecu da se srame zemalja koje će naslijediti. Pritom smo otvorili granice, prepustili industriju drugima te dopustili da naše oružane snage oslabe i propadnu.

  Činilo se da svake godine prepuštamo sve više svog suvereniteta drugima, prenoseći donošenje odluka na globalne birokracije koje su bile izvan našeg nadzora.

  No, drugi su vrlo rado popunili prazninu koju smo ostavili – prazninu nastalu zbog naše slabosti. I dok je samopouzdanje Zapada kopnjelo, njegovi protivnici i suparnici postajali su sve odlučniji, gradeći vlastito bogatstvo i moć umjesto nas.

  Danas se nalazimo na raskrižju. Jer sljedeće desetljeće i odluke koje donesemo ispisat će priču o sljedećem stoljeću. Smjer kojim krenemo odredit će hoće li Zapad zadržati vodeću ulogu u svijetu ili će se pomiriti s budućnošću obilježenom atrofijom, podređenošću i propadanjem. Ili ćemo odlučiti djelovati sada, ili ćemo izgubiti mogućnost da uopće djelujemo…

  …Danas je postalo moderno vjerovati da prosvijećena vanjska politika znači davanje prednosti globalnoj zajednici pred vlastitim narodom. A mislim da i tu možemo mnogo naučiti od ljudi iz antičke Grčke, jer oni su znali da nema ničeg sebičnog ni pogrešnog u odanosti vlastitoj naciji, niti u borbi za obranu njezinih interesa iznad svega ostalog.

  Čvrsto su vjerovali u ideal velikog čovjeka: iznimnog pojedinca koji vlastitim djelima postiže besmrtnost. No vjerovali su i da se slava i ugled stječu nastojanjem, žrtvovanjem i postizanjem velikih stvari za cilj koji nadilazi pojedinca. Junak koji se često pojavljuje u svijetu antičke Grčke jest čovjek spreman platiti svaku cijenu za cilj vrijedan njegove odanosti.

  To vidimo kod Sokrata, koji je odbio odustati od potrage za istinom čak i po cijenu vlastitog života. Vidimo to u legendarnom otporu 300 Spartanaca – opkoljenih i brojčano nadjačanih od strane golemih perzijskih vojski – koji su odbili priliku da se spase, odlučivši se boriti do posljednjeg čovjeka radije nego napustiti svoj položaj ili dužnost. Vidimo to i u epskom mitu o Ahileju, kojem se nudi izbor: vratiti se kući i živjeti dug i miran život – no on umjesto toga bira ostati pred Trojom i poginuti u potrazi za vječnom slavom.

  To su – upravo to su vrline koje su oblikovale moralnu svijest Zapada. Od kršćanskog mučenika koji je odbio izdati svoju vjeru do domoljuba koji je dao život za svoju zemlju…

  … Od Grka je Zapad naslijedio osjećaj dužnosti – nepokolebljivu odanost svom kodeksu, svojoj stvari, svojoj zemlji. Naši heroji, heroji Zapada su oni koji odluče ostati vjerni svojoj dužnosti upravo kada je to najteže i najteže učiniti: čovjek koji je vezan svojom riječju, vojnik koji neće napustiti svoje mjesto, kapetan, poslovični kapetan, koji tone sa svojim brodom.

  To je potpuno drugačije od onoga što vidimo, čak i sada, na primjer od fanatika poput radikalnih mula u Iranu, čiji kult smrti slavi dječje bombaše samoubojice kao nacionalne heroje i prikazuje mučeništvo kao cilj sam sebi…

  …Najveći Amerikanci svake generacije nosili su nepogrešive crte svojih predaka – rođeni u Ateni, oblikovani Rimom, kršteni u kršćanstvu, okorjeli u peći srednjovjekovne Europe, obdareni engleskim genijem za slobodu, a zatim preneseni preko Atlantika da bi se ponovno rodili na obalama novog svijeta.

  Zajedno sada moramo ponovno otkriti taj duh. Nalazimo se na prekretnici – prekretnici ne samo u povijesti moje nacije, već i prekretnici u cijeloj našoj civilizaciji…

  …Povijest Grčke – povijest Grčke ne pruža nam tek uvid u naše institucije u njihovim najranijim oblicima; ona nam otkriva sliku nas samih. Ona nam pokazuje da baštinimo nasljeđe velikih junaka i da trebamo biti ponosni – silno ponosni – na svoje podrijetlo. Trebamo se diviti onome što su naši preci stvorili u ovom kraju. Priča o našoj civilizaciji najveća je priča koju čovječanstvo poznaje. A započela je ovdje, s prvim ljudima Zapada. Od njih – upravo od njih – možemo ponovno otkriti vrline, hrabrost i snagu potrebne za suočavanje s opasnostima našeg vremena…”

  Cijeli govor američkog državnog tajnika Marca Rubia možete pročitati na internet stranicama SADa.

  Po pitanju govora zanimljivo zvuči da ga se niti jedan navodno ozbiljan medij nije usudio pretjerano kritizirati. AP navodi samo da u govoru nalazimo par kontroverznih povjesnih komentara (američka demokracija i Cortez). Njemački državni DW se pokriva pa kao kritiku citira njemačke novine.  S druge strane britanski državni BBC se ne usuđuje niti to, a identično vrijedi i za HRT.