Zašto Hrvati napuštaju Hrvatsku
Tokom posljednjih mjeseci izašla su dva zanimljiva izvještaja o stanju u Hrvatskoj koji ukazuju na naše stvarne,a ne zamišljene životne probleme. Izvještaji su zanimljivi zbog svoje ozbiljnosti ili točnije ozbiljnosti onih koji ga pišu tako da oni ne predstavljaju lažne vijesti nego relativno točan prikaz našeg trenutačnog stanja na što bi vlada trebala posebno obratiti pažnju.
Prvo što nam pada u oči je da po svjetskim statistikama imamo praktički najgore sudstvo na svijetu ili preciznije na popisu 141 države mi smo 140 u efikasnosti pravnog sustava. Na toj istoj ozbiljnoj ljestvici gdje smo mi predzadnji na svijetu po kvaliteti našeg sudstva Srbija je 94, a Zimbabwe s uništenom ekonomijom je 113. To nam govori da naše pravnike namjesto što putuju na razne skupove u Europi ili u SAD trebamo poslati u Zimbabwe kako bi se tamo educirali o vođenju sudskih slučajeva.
Kada je američki veleposlanik u Hrvatskoj Robert Kohorst prije par dana govorio o zabrinutosti američkih ulagača oko efikasnosti našeg sudstva on je bio potpuno u pravu. Ništa nam to bolje ne ukazuje od sudskog slučaja Končar-Cetinski koji je započeo još 2010 godine oko ulaganja u zemljišta na području Istre. Ne ulazeći uopće u raspravu tko je u pravu kod ovog investicijskog spora želimo samo konstatirati da je krajem 2018 godine donesena još jedna nepravomoćna presuda.
Za one kojima ovaj investicijski sudski spor ne ukazuje dovoljno jasno na probleme našeg sudstva red je podsjetiti se primjera iz Dubrovnika. Sudski slučaj oko tamošnjeg golf projekta na Srđu je započeo još 2006 godine ustavnom tužbom. Danas ili preciznije prošle godine smo stigli do prvostupanjske presude suda u Splitu,a kada će sudski proces završiti danas još uvijek nitko ne zna.
Gledajući samo ta dva primjera svima nam je jasno zašto nam bankrotirani Zimbabwe može postati pravni uzor pa svi trebamo postaviti jedno razumno pitanje: Tko će razuman investirati u državu gdje sudske presude kod investicijskih sporova traju po deset godina ili više ? Odgovor bi bio da to može učiniti samo osoba koja ima iznimno dobru političku podlogu iza sebe ili onaj tko nije upućen u situaciju kod nas.
Drugi naš problem zbog kojega Hrvati bježe iz Hrvatske se tiče iznimne nejednakosti primanja stanovnika. Po službenim podacima Europske unije u Hrvatskoj ne postoji problem nejednakosti pošto je naše društvo jednakije od europskog prosjeka s gini koeficjentom 29.7 nasuprot europskih 30.4 (manje je bolje). SAD procjenjuje da smo mi nejednakiji od onog što govore europske statistike, ali da i dalje stojimo vrlo dobro.
Osnovni problem s tom odličnom procjenom nejednakosti u Hrvatskoj bi bio da on ne prikazuje primanja stanovnika nego njihovu imovinu, a kako je velika većina Hrvata otkupila stan ili kuću tokom vremena našeg prvog predsjednika mi ispadnemo vrlo ujednačeno društvo. Ako iz izračuna nejednakosti u Hrvatskoj uzmemo podatke HNB i iz njih gledamo samo primanja hrvatskih domaćinstava, znači iz izračuna izbacimo nekretnine koje praktički svi imaju u svom vlasništvu stvar se radikalno mijenja. Po tom izračunu koji je izvršio HNB stopa nejednakosti primanja u Hrvatskoj ispadne stvarno katastrofalna pošto nas svrstava uz bok Hondurasa, Ruande i Paname (tu je i Čile), država nekoliko ekstremnih bogataša i relativno većine siromašnih.
Ti službeni, stvarni podaci o stanju našeg pravosuđa i esktremnoj nejednakosti naših primanja nam ukazuju na stvarne neupitne razloge bjega Hrvata iz Hrvatske.