Westminsterska deklaracija
Pozicija Hladna istine je uvijek bila i uvijek će biti zagovaranje slobode govora. Mi smatramo da sloboda govora mora biti praktički apsolutna. Govorimo praktički apsolutna jer se ipak moraju zabraniti su pozivi na nasilje. Sve ostalo, baš sve ostalo mora biti dopušteno.
Bez slobode govora nema niti jedne druge slobode. Bez nje nema niti demokracije niti republike niti ičega sličnog,a ljudi završavaju u zatvoru zbog “pogrešnih” riječi. Naš režim je daleko od slanja ljudi u zatvor, ali se sve većim koracima približava takvom stanju. Završni oblik te evolucije biva režim koji se kune u slobodu govora i istovremeno uhićuje ljude zbog „pogrešnih” riječi. U određenom smislu riječ je o republici, riječ je o demokraciji kojom predsjeda car. Povjesni primjer toga bi bila Rimska republika tijekom prvih stoljeća kršćanske ere jer je formalnopravno bila republikom, a ne carstvom.
U skladu s svim navedenim mi pratimo sve inicijative za slobodu govora pa ih ponekad prevodimo na hrvatski jezik. Danas Vam u skladu s tom politikom donosimo Westminstersku deklaraciju koju su potpisale javne osobe bez obzira na to da li su ljevičari ili desničari. Svi oni su zabrinuti da gušenje slobode govora na Zapadu predstavlja put u novi totalitarizam.
Pišemo kao novinari, umjetnici, autori, aktivisti, tehnolozi i akademici kako bismo upozorili na sve veću međunarodnu cenzuru koja prijeti nagrizanjem stoljetnih demokratskih normi.
Dolazeći s ljevice, desnice i centra, ujedinjuje nas naša predanost univerzalnim ljudskim pravima i slobodi govora, i svi smo duboko zabrinuti zbog pokušaja da se zaštićeni govor označi kao “dezinformacija” i drugi slično loše definirani pojmovi.
Ovakva zlouporaba ovih pojmova rezultirala je cenzurom običnih ljudi, novinara i disidenata u zemljama diljem svijeta.
Takvo miješanje u pravo na slobodu govora potiskuje valjanu raspravu o pitanjima od hitnog javnog interesa i potkopava temeljna načela predstavničke demokracije.
Diljem svijeta, vladini akteri, tvrtke društvenih medija, sveučilišta i nevladine organizacije sve više rade na nadziranju građana i oduzimanju njihovog glasa. Ovi koordinirani napori velikih razmjera ponekad se nazivaju “Cenzorsko-industrijski kompleks”.
Ovaj kompleks često djeluje putem izravnih vladinih politika. Vlasti u Indiji i Turskoj preuzele su ovlast uklanjanja političkog sadržaja s društvenih medija. Zakonodavno tijelo u Njemačkoj i Vrhovni sud u Brazilu kriminaliziraju politički govor. U drugim zemljama, mjere kao što su irski prijedlog zakona o „govoru mržnje”, škotski zakon o „zločinima iz mržnje”, britanski zakon o „sigurnosti na internetu” i australski prijedlog zakona o „dezinformacijama” prijete da će ozbiljno ograničiti slobodu izražavanja.
Cenzorsko-industrijski kompleks djeluje suptilnijim metodama. To uključuje filtriranje vidljivosti, označavanje i manipulaciju rezultatima tražilice. Kroz deplatformiranje i označavanje, cenzori društvenih medija već su ušutkali zakonita mišljenja o temama od nacionalne i geopolitičke važnosti. Učinili su to uz punu podršku „stručnjaka za dezinformacije” i „provjerivača činjenica” u glavnim medijima, koji su napustili novinarske vrijednosti debate i intelektualnog istraživanja.
Kako su otkrile datoteke na Twitteru, tehnološke tvrtke često provode cenzorsko „moderiranje sadržaja” u suradnji s vladinim agencijama i civilnim društvom. Uskoro će Zakon o digitalnim uslugama Europske unije formalizirati ovaj odnos davanjem podataka o platformi „provjerenim istraživačima” iz „nevladinih” organizacija i akademske zajednice, prepuštajući naša prava na govor diskreciji ovih neizabranih i neodgovornih subjekata.
Neki političari i „nevladine” organizacije čak ciljaju na kriptirane aplikacije za slanje poruka kao što su WhatsApp, Signal i Telegram. Ako se enkripcija s kraja na kraj razbije, nećemo imati više mogućnosti za autentične privatne razgovore u digitalnoj sferi.
Iako su strane dezinformacije među državama pravi problem, agencije osmišljene za borbu protiv ovih prijetnji, poput Agencije za kibernetičku sigurnost i sigurnost infrastrukture u Sjedinjenim Državama, sve su više okrenute unutra protiv vlastitih građana. Pod krinkom sprječavanja štete i zaštite istine, govor se tretira kao dopuštena aktivnost, a ne kao neotuđivo pravo.
Svjesni smo da riječi ponekad mogu izazvati uvredu, ali odbacujemo ideju da su povrijeđeni osjećaji i nelagoda, čak i ako su akutni, osnova za cenzuru. Otvoreni diskurs središnji je stup slobodnog društva i neophodan je za pozivanje vlada na odgovornost, osnaživanje ranjivih skupina i smanjenje rizika od tiranije.
Zaštita govora nije samo za stavove s kojima se slažemo; moramo snažno štititi govor za stavove kojima se najžešće protivimo. Samo se na javnom trgu ova stajališta mogu čuti i ispravno osporiti.
Štoviše, iznova i iznova, nepopularna mišljenja i ideje s vremenom postaju konvencionalna mudrost. Označavanjem određenih političkih ili znanstvenih stavova kao ‘dezinformacija’ ili ‘loših informacija’, naša društva riskiraju da zaglave u lažnim paradigmama koje će čovječanstvu lišiti teško stečenog znanja i izbrisati mogućnost stjecanja novog znanja. Sloboda govora je naša najbolja obrana od dezinformacija.
Napad na slobodu govora predstavlja krizu svog čovječanstva. Svaka kampanja za jednakost i pravdu u povijesti oslanjala se na otvoreni forum za izražavanje neslaganja. U bezbrojnim primjerima, uključujući ukidanje ropstva i pokret za građanska prava, društveni napredak ovisio je o slobodi izražavanja.
Ne želimo da naša djeca odrastaju u svijetu u kojem žive u strahu da će reći što misle. Želimo da odrastaju u svijetu u kojem se njihove ideje mogu izražavati, istraživati i otvoreno raspravljati – svijetu koji su utemeljitelji naših demokracija zamislili kada su ugradili slobodu govora u naše zakone i ustave.
Prvi amandman SAD-a snažan je primjer kako se pravo na slobodu govora, tiska i savjesti može čvrsto zaštititi zakonom. Ne treba se slagati sa SAD-om po svakom pitanju da bi se priznalo da je ovo vitalna „prva sloboda” iz koje slijede sve druge slobode. Samo putem slobode govora možemo osuditi kršenja naših prava i boriti se za nove slobode.
Također postoji jasna i snažna međunarodna zaštita slobode govora. Opća deklaracija o ljudskim pravima (ODLJP) sastavljena je 1948. kao odgovor na zločine počinjene tijekom Drugog svjetskog rata. Članak 19. ODLJP-a kaže: „Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; ovo pravo uključuje slobodu zauzimanja mišljenja bez uplitanja te slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.” Iako možda postoji potreba da vlade reguliraju neke aspekte društvenih medija, kao što su dobne granice, ti propisi nikada ne bi smjeli kršiti ljudsko pravo na slobodu izražavanja.
Kao što je jasno navedeno u članku 19., glavni dio prava na slobodu govora je pravo na informaciju. U demokraciji nitko nema monopol nad onim što se smatra istinom. Umjesto toga, istina se mora otkriti kroz dijalog i raspravu – a ne možemo otkriti istinu bez dopuštanja mogućnosti pogreške.
Cenzura u ime „očuvanja demokracije” preokreće ono što bi trebao biti sustav predstavljanja odozdo prema gore u sustav ideološke kontrole odozgo prema dolje. Ta je cenzura u konačnici kontraproduktivna: sije nepovjerenje, potiče radikalizaciju i delegitimizira demokratski proces.
Tijekom ljudske povijesti, napadi na slobodu govora bili su preteča napada na sve druge slobode. Režimi koji su nagrizali slobodu govora uvijek su neizbježno slabili i štetili drugim temeljnim demokratskim strukturama. Na isti način, elite koje se danas zalažu za cenzuru također potkopavaju demokraciju. Međutim, ono što se promijenilo jesu široki razmjeri i tehnološki alati pomoću kojih se može provesti cenzura.
Vjerujemo da je sloboda govora ključna za osiguranje naše sigurnosti od državnih zlouporaba moći – zlouporaba koje su povijesno predstavljale daleko veću prijetnju od riječi usamljenih pojedinaca ili čak organiziranih skupina. Za dobrobit i procvat ljudi upućujemo sljedeća 3 poziva na akciju:
1) Pozivamo vlade i međunarodne organizacije da ispune svoje obveze prema ljudima i da poštuju članak 19. ODLJP-a.
2) Pozivamo tehnološke korporacije da se obvežu na zaštitu digitalnog javnog prostora kako je definirano u članku 19. ODLJP-a i da se suzdrže od politički motivirane cenzure, cenzure neslaganja i cenzure političkog mišljenja.
3) Na kraju, pozivamo širu javnost da nam se pridruži u borbi za očuvanje demokratskih prava naroda. Promjene zakona nisu dovoljne. Također moramo izgraditi atmosferu slobode govora iz temelja odbacivanjem klime netolerancije koja potiče autocenzuru i koja stvara nepotrebne osobne sukobe za mnoge. Umjesto straha i dogmatizma, moramo prigrliti ispitivanje i raspravu.
Zalažemo se za vaše pravo na postavljanje pitanja. Žestoke rasprave, čak i one koje mogu uzrokovati tjeskobu, mnogo su bolje od nikakvih rasprava.
Cenzura nam krade bogatstvo samog života. Sloboda govora je temelj za stvaranje smislenog života i naprednog čovječanstva – kroz umjetnost, poeziju, dramu, priču, filozofiju, pjesmu i još mnogo toga.
Ova je deklaracija bila rezultat prvog sastanka pobornika slobode govora iz cijelog svijeta koji su se sastali u Westminsteru u Londonu krajem lipnja 2023. Kao potpisnici ove izjave, imamo temeljna politička i ideološka neslaganja. Međutim, samo zajedničkim okupljanjem pobijedit ćemo napadajuće sile cenzure kako bismo mogli održati svoju sposobnost otvorene rasprave i izazivanja jedni drugih. U duhu različitosti i rasprave potpisujemo Westminstersku deklaraciju.
Iz domaće perspektive poznatiji potpisnici ove deklaracije su: Julian Assagne, Slavoj Žižek, Jeffrey Sachs, Jordan Peterson, Yanis Varoufakis, Chris Hedges, Ayaan Hirsi Ali, Tim Robbins, John Cleese, Matt Taibi…