Sloboda govora

Sloboda govora predstavlja jedno od osnovnih ljudskih prava. To pravo da svatko od nas slobodna kaže što misli bez straha od cenzure ili kazne je upisano u Opću deklaracija ljudskih prava Ujedinjenih naroda iz 1948 godine i vrlo slično je preneseno u Europsku konvenciju o ljudskim pravima iz 1950 godine.

Dok je sloboda govora na zapadu po završetku Drugog svjetskog rata bila gotovo potpuno u Sovjetskom savezu ona je bila upisana u ustav, ali…. Po Sovjetskom kaznenom zakonu svatko tko govori lažne vijesti o Sovjetskom sistemu je mogao biti osuđen na 7 godina robije. Što je lažna vijest, a što istina je kao i danas bilo malo problematičnije pitanje…..

Ta potpuna sloboda govora u Europi je polagano počela nestajati s završetkom Hladnog rata,a sve je započelo s pitanjem Holokausta. Prvi od važnijih zakona kojim je ograničena sloboda govora je bio Gyssotov zakon u Francuskoj iz 1990 godine. Kritičari ovog zakona su tvrdili da se u doba umiranja Sovjetskog Saveza u Francuskoj donose Staljinistički zakoni o slobodi govora, ali to je kao što svi danas znamo bio samo početak.

Početkom 21 stoljeća Velika Britanija je imala slobodu govora i istovremeno 35 akata parlamenta, 52 statutarna instrumenta, 13 kodeksa prakse, 3 kodeksa uputstava i 16 direktiva Europske unije koje govore da je ikoga zabranjeno mrziti zbog boje kože, religije, spola, roda i tako dalje. 2015 godine to sve je dodatno pojašnjeno protuterorističkim zakonom kojim se protuzakonitim proglašava jasno i neupitno javno izraženo protivljenje britanskim vrijednostima. U skladu s tim zabranjeno je govoriti protiv demokracije, vladavine zakona, uvažavanja i tolerancije različitih vjera i uvjerenja.

Kada se još malo pomaknemo u vremenu do 2017 godine doći ćemo do donešenja NetzDG zakona u Njemačkoj. Ovaj zakon kojim se ultimativno zahtjeva od Facebook-a i drugih Internet kompanija da u roku od 24 sata pobrišu “ilegalni” sadržaj je bio napadnut kao protustavan i protivan slobodi govora od praktički svih, ali je ipak bio donesen od strane vlade Angele Merkel. Zakon su kritizirali kao opasan jer drastično smanjuje slobodu govora Ujedinjeni Narodi, Human Right Watch i njemačke parlamentarne političke stranke osim onih koje formiraju njemačku vlade. Te stranke su potvrdile ovaj zakon koji su potom u svoje zakonodavstvo prenijele sve moderne diktature započevši od Bjelorusije pa sve do Vijetnama.

U određenom smislu i Macron u Francuskoj se pozvao na ovaj njemački zakon kada je donio svoj o borbi protiv mržnje na internetu. Francuski zakon o borbi protiv mržnje na internetu koji je bio donesen u svibnju 2020 godine isto kao njemački dava rok od samo 24 sata za brisanje svih ilegalnih riječi na internetu, ali je već u lipnju pao na ustavnom sudu jer je protivan ustavu Francuske.

S druge strane Angela Merkel nezadovoljna da je njen zakon dao inspiraciju moderni diktatorima ga je odlučila pojačati novom verzijom zakona . Ta nova verzija zakona prihvaćena od strane njemačke vlade će sada tražiti od Facebook-a i drugih da ne samo brišu “ilegalne komentare” nego da ih prijavljuju policiji. Po novom zakonu kojem je cilj borba protiv desničarskog nacionalizma ili kako oni navode ekstremno desne propagande autori tekstova i/ili ilegalnih komentara moći će biti osuđeni na 2-3 godine zatvora. Nije još 7 godina kao u SSSR-u, ali napredujemo.

Dok se tako prije svega Njemačka natječe da napiše zakon o slobodi govora što sličniji onom Staljina niti Europska komisija ne odmara nego radi na svom zakonu. Europski zakon o ograničenju govora mržnje će biti donesen krajem 2021 ili u 2022 godini,a osim što će zabraniti nelegalni sadržaj na Internetu on namjerava ograničiti/zabraniti i legalni istini sadržaj, ako se procjeni da je štetan. Pisci kaznenog zakona Sovjetskog saveza su sigurno ponosni na svoje ideološke nasljednike.